To vrijedi čak i za tako složene organizme kao što su dugoživci, odnosno “vodeni medvjedići”.
Za njih se ispostavilo da su kadri preživjeti potpuno zamrzavanje i odmrzavanje, da su u stanju neko vrijeme istrpjeti uvjete epicentra černobilske nuklearne katastrofe, čak su uspijevali kraće vrijeme preživjeti s vanjske strane ISS-a u Zemljinoj orbiti, u otvorenom svemiru.
A tek što su u stanju preživjeti bakterije, bujati na temperaturama 21°C iznad točke vrelišta na dnu oceana oko geotermalnih izvora. Ili u jezerima s nekima od najbrutalnijih razina kiselosti i slanosti. Pa radioaktivnost…
Takve organizme zovemo ekstremofilima. Ali, postoje li organizmi koji su u stanju preživjeti u kombinaciji i ekstremnih temperatura i brutalne kiselosti i slanosti otopine takve razine da kristali soli tamo rastu poput gljiva?
Postoje i takvi, to su višestruki ekstremofili, i to je razlog zašto su znanstvenici uzeli praktično za nesporno kad je prije dvije godine preliminarno objavljeno da je tim znanstvenika što ga je vodila Barbara Cavalazzi sa Sveučilišta u Bolonji otkrio život čak i u najgorem području za život na zemlji, doslovno u jezerima i lokvama s čistom kiselinom u dolini Danakil u Etiopiji.
Oni su tada smatrali da su pronašli tragove DNK kemosintetskih bakterija. Vijest je sada, međutim, da dokaza za život na tom mjestu ipak nema, da je skoro pa sigurno da je na nekim mjestima u 250 kilometara dugoj dolini život potpuno nemoguć.
A kakvo je to mjesto? Riječ je o depresiji u najzabitijim dijelovima Roga Afrike, oko 100 metara ispod razine mora, gdje dnevni temperaturni maksimumi najnormalnije dosežu 48°C, a ponekad sve do 55°C.
Područje je teško dostupno zbog prometne izoliranosti, ali i zbog opasnosti od oružanih napada neke od militantnih skupina koje rjeđe ili češće maltretiraju stanovništvo po okolnim područjima po Etiopiji, Eritreji, Somaliji, Keniji… Pritom su znali stradavati i posjetitelji, turisti, istraživači. Sve da i nije toga, tamo se nitko ne bi zadržavao više od najkraće mogućeg.
Na tom mjestu, što ga opisuju kao “nalik površini Marsa”, u podzemlju se sastaju tri tektonske ploče, zbog čega magma vrlo živo žubori relativno blizu površini. Razlika s Marsom je u tome što su na tom planetu uvjeti za život možda i povoljniji nego ovdje i što bi osobi u zaštitnom odjelu na Marsu bilo neusporedivo ugodnije nego u dolini Danakil.
Ovdje postoje dva aktivna vulkana, od kojih Erta Ale u svom grotlu na vrhu ima aktivno jezero lave, što je rijetkost u svijetu. Ovdje je geološka aktivnost takva da gejziri povremeno izbacuju kiselinu. Vode, nazovimo ih tako, po Danakilu prosječne su kiselosti od pH 0,2.
Kako nas uči kemija iz osnovne škole, što je viša kiselost, pH je niži. Sumporna kiselina, primjerice, ima pH od 0,3, pa ako je pH voda po Danakilu 0,2 jasno je zašto se po toj nizini uvijek može naći mnoštvo uginulih ptica i kukaca po tlu.
No, niti kiselost sama po sebi nije ono što bi stalo na kraj životu. Kako navodi istraživanje od prije nekoliko dana iz Naturea, ovdje je pH približno nula u kombinaciji s izrazitom slanosti kuhinjske soli, a sve to usred vrelih gejzira, vulkanske aktivnosti i još visokih razina iona magnezija i kalcija u vodi. Plus isparenja na bazi klora, sumpora, CO2…
Pixabay
Znanstvenici su po laboratorijima analizirali sve što je objavljeno da je zatečeno u toj dolini i shvatili su da tamo ima jako puno pojava izrazito neživih kemijskih oblika koji podsjećaju na žive organizme, ali to očito nisu. Pronašli su nešto što nalikuje na fosilizirane stanice, ali život kao takav ipak ne.
Zaključno, što se tiče svega što je tamo pronađeno i svega što se zna o kemiji i biologiji, tamo života nema, što ovo mjesto čini izrazitom rijetkosti na planetu Zemlja.
Na kraju priče netko će se zapitati i kakvog uopće ima smisla istraživati ne da li negdje života ima nego da li na nekom mjestu života nema.
Znanstvenicima je ovo od velike važnosti zato što na osnovu toga određuju kakva su definitivna ograničenja postojanju života na Zemlji. A ono što vrijedi za Zemlju, najvjerojatnije vrijedi i za druge planete u svemiru ili barem približno tome, te su posljedice ovakvih znanstvenih spoznaja izrazito dalekosežne.
