Od sedamesetih godina prošlog vijeka porodica Kojčin Nikšićanima priprema sladolede i kolače po staroj recepturi i tako nastavlja porodično umijeće poslastičarskog zanata donijetog sa Kosova. Njihovim sadoledima i burecima se svakog ljeta vraćaju oni koji su davno napustili Nikšić i danas u ovaj grad dolaze samo na odmor.
Bekrim je pripadnik treće generacije porodice Kojčin koja se preko 80 godina bavi poslastičarskim poslom. Iako uspješan stuednt, kao apsolvent napušta fakultet i nastavlja porodičnu tradiciju
„Studirao sam u Prištini ali nijesam bio zainteresovan da to završim do kraja. Naš đed se još davno bavio tim poslom na Kosovu. Bavio se tim poslom u okolini Prištine u vrijeme nakon II svetskog rata. Otac se kasnije osamostalio i radio je širom Jugoslavije, od Rijeke preko Kruševca, čak je radio i u hotelu Crna Gora i na kraju je 1974. godine došao u Nikšić“.
RSE: I sada vaš otac kada posmatra vas i ostale sinove šta kaže? Da li je bolji sladoled bio u njegovo vrijeme ili danas?
Kojčin: On je starac sada od 80 godina i on se hvali kako je ranije uvijek bilo bolje ali mi odražavamo tu tradicionalnu recepturu. U početku su to bili kolači i sladoledi, kasnije smo krenuli i sa burecima, ali sladoledi su i dalje ostali najpopularniji.
U ponudi ove male porodične poslastičarnice su tradicionalni slatkiši baklave, krempite, šampite, tulumbe, sladoledi, kao i limunada. Ali šta je specijalitet poslastičarnice Fontana?
„To su princes krofne. Velike su i imaju specifičan ukus. Pogotovo je fil od njih različit u odnosu na druge poslastičarnice u bivšoj Jugoslaviji. Ja nijesam obišao sve bivše republike, ali mi tako kažu oni ljudi koji jesu“.
Da su princes krofne iz Fontane najbolje svjedoči i jedna Nikšićanka koja je redovna mušterija:
„Pošto sam ja dušu dala za slatkiše, kolače sve probam ali mi je princes krofna ovdje daleko najbolja“.
Donedavno je Bekrim pravio i bozu, piće specifičnog ukusa sa visokom koncentracijom vitamina B, ali danas ga ne proizvodi.
„Generacije su se promijenile pa stariji i dalje hoće da popiju, ali mlađi ne znaju šta je to“, kaže Bekrim.
Goranci su nadaleko poznati kao vješti majstori, uporni radnici, vrlo privrženi porodici i poslu. I danas su pripadnici ove etničke zajednice iz regiona Gora, sa padina Šare poznati širom Evrope kao vrsni poslastičari, burekdžije i ašdžije ili kulinari. Možda odgovor na pitanje zašto prave tako dobar sladoled leži u tome što se zanat prenosi sa generacije na generaciju, sa oca na sina. Sladoled se pravi od mlijeka i jaja, a ostalo je tajna, kaže Bekrim i dodaje:
„Ima tu uvijek nešto u postupku rada, treba se potruditi oko sastava za sladoled, ne samo staviti i misliti da je spremno. Svako ima neki svoj omjer. Konkretno ja radim bez aditiva, konzervansa i slično. To mu skraćuje rok trajanja, ali zato je sladoled ukusan“.
Rijetke su porodice u Crnoj Gori koje su u vremenu masovne industrijske proizvodnje uspjele da sačuvaju stare zanate, a još su rjeđe one koje od zanata žive.
„Ponekada se možda bolje zarađivalo, a ova su malo teža vremena za poslovanje ali može se“, kaže Bekrim
Njegovi gosti su kaže najbolji svjedoci da li posao radi kako treba. Kada je u Nikšiću, kapiten crnogorske fudbalske reprezentacije Mirko Vučinić je svakodnevno njihov gost.
„Mirko je stalni gost. Ja ga znam kada je bio još dječak, kada je počinjao sa fudbalom i kada niko nije znao da će postati ono što je danas. On je bukvalno odrastao u Fontani. Sada najčešće dolazi na bureke jer se vjerovatno uželi te hrane. Dolaze i sportisti i glumci i neki političari. Imam stalne mušterije koje dolaze svakoga dana. Ima primjedbi i ja ih cijenim jer primjedbe služe da budemo još bolji da gost bude zadovoljan“.
