Goli otok, sinonim velike patnje u vrijeme nekadašnjeg doživotno predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, toliko je zapušten da bi njegovo svakodnevno urušavanje moglo prouzrokovati najveću hrvatsku turističku tragediju, upozorava zagrebački nedjeljnik “Globus”.
Gledano iz pristaništa uvale Tatinja, Goli otok djeluje moćno. Gola ljepota golog kamena, s Velebitom u pozadini, restoran u koncesiji braće s Raba u kojem turisti dokono čavrljaju, teško da bilo koga mogu misaono teleportovati u godine kada je to mjesto bilo jedini i isključivi sninonim patnje.
Ali, tako je samo na prvi pogled, piše nedjeljnik i dodaje da svakim daljim korakom od pristanista u unutrašnjost ostrva, šćućurenog na četiri i po kvadratna kilometra između sjeveroistočnog dijela Raba i kopna u sjevernom djelu Velebitskog kanala, posjetioce sve više obuzima jeza.
Ne samo što je puno podsjetnika na vremena obračuna s informbiroovcima, već i zato što sve ono što je ostalo od logora i zatvora, a najviše ono što izostaje – bilo kakav red, bilo kakvo nastojanje da se taj komunistički kazamat na neki pristojan način zaštiti od zaborava – zastrašuje.
Taj hrvatski Alkatraz, kako se turistima dočarava na skromnom reklamnom listiću, i danas je, 64 godine poslije osnivanja logora za pristaše Informbiroa, tzv “I-beovce” što su nakon Titovog raskida sa Staljinom ostali odani sovjetskom vođi, i danas je opasan po život.
Nema političkih komesara, isljednika, cinkaroša, izgladnjivanja i torture, ali sveprisutni tragovi ruševina koje plaše u svakom milimetru tog surovog ostrva čista su katastrofa, ali i objektivna prijetnja za 50.000 turista, koliko ih, navodno, u letnoj sezoni posjeti Goli otok i koji taj posjet prežive, valjda pukom srećom.
Ulaznice se, na sreću, ne naplaćuju. Plaća se tek razgledanje ostrvca vozićem “Goli express” 25 kuna za koje, kako navodi nedjeljnik, posjetioci dobijaju direktan pogled u pakao u kojem se ne mogu nadati čistilištu – pakao koji bi u dalekoj budućnosti mogao dobiti status spomen-područja.
Stanje je, navodi se, neprepričljivo sa gomilama i gomilama đubreta, obrušeni spratovi, razvaljene konstrukcije, razbijena okna, kozji i magareći izmet…
Haos koji se nisačim ne može opravdati, ni siromašnim budžetom, ni neznanjem, ni udarima bure, piše “Globus”.
Ljudska ruka ovo ostrvo nije takla od 1988. godine, otkad su ga vlasti zatvorile kao zatvor koji je dugo godina poslije IB-ovaca, nakon političkih, zbrinjavao “obične” kriminalce.
A nered koji su oni ostavili ostao je do danas.
Otada do danas Goli otok je prepušten bizarnim lovcima na rekvizite: sve što je vrijedjelo, kažu, odnijeli su, pokrali, opljačkali.
Prije nekoliko godina napravljena je studija studiju razvoja Golog otoka, ali je ona skončala kao utopistička – a predviđala je da se žičarom povežu Lopar, Grgur i Goli otok… Sada su, pak, prostornim planom predviđene dvije zone – spomen-područje i zona za turizam jer potencijala da turist koji dođe na Rab provede nekoliko robinzonskih noći na Golom ima…, piše “Globus”.
