Aktualna inicijativa hrvatske diplomacije, kojom se traži ukidanje srbijanskog zakona iz 2003. godine o regionalnoj jurisdikciji u kažnjavanju ratnih zločina na teritoriju bivše Jugoslavije, što bi trebalo biti uvjet za “zeleno svjetlo” na europskom putu Srbije, odnosno za otvaranje poglavlja 23. i 24., naišla je, ako nigdje, na veliku podršku u bosanskohercegovačkom susjedstvu.
Kao što je poznato, europska diplomacija ne gleda baš blagonaklono na ovaj potez, koju su neki ocijenili kao neprikladno nametanje bilateralnih tema koje se, poručuju, mogu riješiti drugim kanalima.
No, naši sugovornici iz BiH najavljuju da ne misle šutjeti o štetnosti apsurdnog srbijanskog zakona, koji se izravno odražava i na odnose u susjedstvu.
– Osim što krši međunarodno pravo, Povelju UN-a i niz drugih međunarodnih konvencija, taj zakon je neetičan i služi za destabilizaciju odnosa u regiji. Napravili smo pravnu analizu tog srbijanskog zakona, objasnili širi kontekst te zatražili sastanke s međunarodnim predstavnicima u BiH, visokim predstavnikom Valentinom Inzkom te specijalnim europskim predstavnikom Larsom-Gunnarom Wigemarkom. Želimo im ukazati i na činjenice da srbijanski sud za ratne zločine podiže optužnice i raspisuje tjeralice za građanima BiH bez ikakvih dokaza, kaže za “Spektar” Murat Tahirović predsjednik Udruženja svjedoci genocida.
Istina, sve do jedan slučaj lova po aerodromima završio je fjaskom Srbije! Sudu u Londonu nisu mogli predočiti dokaze o krivnji Ejupa Ganića, koji je po njihovoj tjeralici uhićen na londonskom aerodromu Heathrow u ožujku 2010. godine.
Za Ganićem su raspisali tjeralicu pod optužbom “da je kriv za smrt najmanje 18 vojnika JNA 3. svibnja 1992. godine“ u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, kada su se povlačili iz glavnog grada BiH.
Zbog istog incidenta, u Dobrovoljačkoj ulici, koji je uzgred snimao i BBC, pa postoje i materijalni dokazi, u Beču je u ožujku 2011. godine, dakle, točno godinu dana poslije, uhićen umirovljeni general Armije BiH Jovan Divjak.
Uz Divjaka i Ganića srbijansko pravosuđe za događaj iz Dobrovoljačke ulice raspisalo je još 16 potjernica za visokorangiranim državnim i vojnim dužnosnicima među kojima je i Stjepan Kljuić.
Dok su Ganić i Divjak, po pet mjeseci bili zatočenici u europskim metropolama, što u zatvoru što u kućnom pritvoru, dokazujući svoju nevinost i srbijansku političku motiviranost u izjednačavanju krivnje za rat u bivšoj Jugoslaviji, pravno objašnjavajući zašto ih se ne smije izručiti Srbiji, Tuzlak Ilija Jurišić punih je devet godina pred srbijanskim pravosuđem dokazivao da je neutemeljeno optužen.
Maratonsko suđenje
Jurišić, umirovljeni policijski dužnosnik od 1991., angažiran u rezervnom policijskom sastavu 1992., kada se i Tuzla našla u obruču srbijanskih vojnih i paravojnih snaga, 14. svibnja 2007. godine krenuo je rodbini u Njemačku preko beogradskog aerodroma. Umjesto kod rodbine, Jurišić je završio u zatvoru. Uhićen je na Surčinu, a teretilo ga se za ratni zločin – upotrebu nedozvoljenih sredstava borbe – prilikom dogovorenog odlaska JNA iz tuzlanske kasarne Husinska buna 15. svinja 1992. godine. Tom prilikom je, prema srbijanskim podacima, stradao 51 vojnik.
Jurišić je dokazivao na beogradskom sudu da nije izdao ni prenio zapovijed nadređenog Mehe Bajrića “na vatru odgovoriti vatrom” prilikom povlačenja vojnika JNA iz kasarne, što mu se pripisivalo tijekom procesa kao glavni krimen.
Jurišić je tri i pol godine bio “stanar” Centralnog zatvora u Beogradu, teško se razbolio (dijabetes), a onda je stigla i nepravomoćna presuda – 12 godina robije! Potom je Apelacijsko vijeće suda u Beogradu poništilo prvostupanjsku presudu, naložilo formiranje novog sudskog vijeća te Jurišića zbog teške bolesti pustilo da se brani sa slobode.
Međutim, i novo sudsko vijeće na Višem beogradskom sudu opet ga je osudilo – na 12 godina zatvora.
– Predsjednica Sudskog vijeća, koja me prvi put osudila, postala je šefica tog odjela pa su njoj podređeni suci iz sastava novog sudskog vijeća samo prepisali njezinu raniju presudu – veli nam danas Jurišić, koji je nakon dvije nepravomoćne presude po 12 godina zatvora otišao u Beograd pred Apelacijskim vijećem braniti svoju čast riskirajući da opet postane stanovnik nekog srbijanskog zatvora.
– Tamo gdje su me oblatili morao sam i dokazati svoju nevinost, oprati svoj obraz. Nisam želio svojoj djeci i unucima ostaviti u nasljeđe hipoteku sumnje na moj navodni ratni zločin. Nakon maratonskog suđenja, oprao sam obraz, to mi je donijelo mir. Sve želim što prije zaboraviti, kaže nam pravomoćno oslobođeni Jurišić koji bez inzulina ne može preživjeti dan. Šok i stresovi uzeli su svoj danak.
Pitamo ga, hoće li od Srbije tražiti odštetu. Odgovara da se “najprije mora odmoriti i razmisliti”. Nije ni čudo nakon devetogodišnjeg mučnog sudovanja.
– Nakon moje golgote, koju mi je priredilo srbijansko pravosuđe, mogu samo reći da je inicijativa RH potpuno utemeljena i logična. Prirodno je da Hrvatska želi zaštititi svoje građane od neutemeljenih optužbi i progona. Ono što ne razumijem, a vidim da se događa, činjenica je da se sada, umjesto na Srbiju, vrši pritisak na Hrvatsku! To mi zbilja nije jasno – kazat će Jurišić, koji je uhićen u beogradskoj zračnoj luci, i to – kako je rečeno tijekom sudskog procesa – tek za svog 54. ulaska u Srbiju nakon završetka rata!
U ime destabilizacije
Ratni član Predsjedništva BiH Ejup Ganić imao je više sreće od Ilije Jurišića. Nevinost je imao priliku dokazivati pred londonskim sucem. Sud u Londonu zatražio je dokaze od srbijanskog tužiteljstva kojima terete Ganića. No, dokazi protiv Ganića nisu pronalazili put do Londona. Na koncu se pojavio srbijanski zamjenik glavnog tužitelja za ratne zločine koji je na saslušanju ustvrdio da nemaju nikakav papirnati dokaz Ganićeve odgovornosti nego im je nešto “preneseno usmeno”.
Kako je srbijansko tužiteljstvo već ranije Ganića prijavilo Haaškom tribunalu, nakon provedene istrage Haag je zaključio da “nema nikakvih dokaza ratnog zločina” protiv njega pa je Ganićeva obrana taj Haaški dokument priložila londonskom sucu. On je ustvrdio kako nakon provedenog istražnog postupka može samo zaključiti da je “tjeralica politički motivirana”.
S ove distance, Ganić upozorava kako medijima promiče kako se “svako malo događaju uhićenja običnih ljudi u Srbiji koji mjesecima moraju dokazivati svoju nevinost”.
– Ta nadležnost balkanskog policajca, koju si je Srbija sama dodijelila, destabilizira cijeli Balkan. Nama stradava gospodarstvo, ljudi se boje izlaziti iz zemlje. Tko god je bio u BiH tijekom rata osjeća se potencijalnom srbijanskom metom. Vaši europarlamentarici moraju Europi pojasniti o čemu je ovdje riječ. Europa mora shvatiti da taj srbijanski zakon uništava regionalnu suradnju. Mi se ne protivimo kažnjavanju ratnih zločina, nego uhićenjima bez ikakvih dokaza, a to Srbija uporno radi – kaže bivši član Predsjedništva BiH.
– Ako Europa Srbiji ovim daje koncesije zbog straha od ruskog zagrljaja, neka nam to i otvoreno kaže. Pitam se zašto Europa više ne stavi točku na taj rat, a ne da nakon svega trebamo strepiti na kojem aerodromu će nas uhititi oni koji su nas prije 20 godina granatirali!
Srbija zaobilazi sjedište međunarodnog Interpola u Lionu, jer da bi bila raspisana crvena međunarodna Interpolova potjernica moraju se predočiti dokazi protiv osumnjičenih. Oni stoga podižu difuzne potjernice, gdje se ne traže dokazi krivnje, bilateralno prema nekim zemljama, očekujući da bi mogle biti prihvaćene – govori nam bivši predsjednik Federacije BiH te vlasnik sarajevskog fakulteta po američkom programu.
I umirovljeni general Armije BiH Jovan Divjak, također apostrofira problem difuznih potjernica.
– Prije nekoliko mjeseci u Zürichu, satima su me držali na aerodromu. Također i na aerodromu u Barceloni, tada su zvali Madrid da vide što će i gdje će sa mnom. Čim se pojavim na aerodromu, iskoči na kompjuteru potjernica za mnom. Sada u Ameriku idem preko Istambula jer Srbija Turskoj nije poslala difuzne potjernice pa znam da barem neću zakasniti na idući let. Europske aerodrome izbjegavam, da vam pravo kažem – priznaje nam Divjak dodajući da je Tužiteljsvo BiH 2014. u predmetu “Dobrovoljačka ulica” oslobodilo odgovornosti svih 18 osumnjičenih protiv kojih je srbijansko tužiteljstvo podiglo optužnice.
Ratni član Predsjedništva BiH, Stjepan Kljuić, koji je preživio opsadu Sarajeva od 1425 dana, iz BiH ne izlazi već gotovo cijelo desetljeće. Naravno, zbog srbijanske potjernice.
Stid i ljutnja
– Prije dvije godine bio sam pozvan u Tužiteljstvo BiH ispitivanje Međunarodni tužitelj koji radi u našem Tužiteljstvu, Talijan, pustio mi je snimak sastanka Kriznog štaba održanog u noći na 3. svibnja 1992. godine, kada je predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović bio otet od JNA i zadržan u zračnoj luci Butmir. JNA je, kao što znate, tražila razmjenu Izetbegovića za generala Milutina Kukanjca. Na tom sastanku ja sam govorio da nama ne odgovara sukob, da ga moramo izbjeći bez ijednog pucnja. Tužitelj mi je pustio snimak tog sastanka, pitao je li to moj glas te ustvrdio da sam oslobođen srbijanskih optužbi… Nikakav Gunther Krichbaum iz Bundestaga ili osobno kancelarka Angela Merkel nemaju pravo zbog ovoga kritizirati Hrvatsku! Bit će pametnije da se Europljani suštinski, činjenično upoznaju s problemom srbijanskih tjeralica pa će shvatiti tko i što destabilizira ovu regiju – ljuti se na razvoj situacije Kljuić.
Na naš upit u povodu europskih prijetnji sankcijama Hrvatskoj zbog najave blokade poglavlja 23., ugledni arabist i akademik Esad Duraković, uzvratio nam je SMS porukom: “Stidim se moje Europe”.
Poslije je dodao:
“Imam običaj gledati na stvari ovako: Ako netko ne valja, ako je štetan i pogrešan, on zaslužuje kritiku, ali mnogo više zaslužuje kritiku onaj tko pristaje na njegovu ‘pogrešnost’, štetnost. U ovom slučaju, od Srbije se nije ni moglo očekivati ništa drugo, ali je šokantno i neprihvatljivo to što Europa pristaje na to, usprkos činjenici da je Srbija pokrenula strašne ratove na Balkanu i sada hoće da bude regionalni Haag. Apsurd na koji Europa pristaje i čak Hrvatsku ucjenjuje zato što se opire tome političkom i etičkom apsurdu. Europa je više kriva i od same Srbije”…
