Kažu za Bosnu i Hercegovinu, ovakvu kakva je u sadašnjim granicama, da je teško raskupusati. Pokušavali su Bosnu zauzeti, podijeliti, zbrisati jedni, drugi, treći, peti i stoti. I oni s Istoka i oni sa Zapada, ali nije im se dalo. Ne može, pa ne može.
Ovaj posljednji pokušaj, mimo mirnodopskih pokušaja koji traju, ali su unaprijed osuđeni na propast, koji se odvijao od 1992. do kraja 1995., osujećen je prvo golim rukama, s nekoliko pištolja i neustrašivom hrabrošću gerilaca od kojih pola nikakvu armiju služilo nije.
A onda se od Teritorijalne odbrane, preko Vikićevih specijalaca i Zelenih beretki, stvorila ozbiljna vojna formacija sto puta jača i organiziranija od onoga što smo na početku agresije imali.
Armija RBiH – stvorena iz ničega i rasla i razvijala se poput bilo kojeg drugog živog bića. Mnogi pripadnici te armije danas su obespravljeni i nebitni, sa svojim traumama i jadima. Mnogi će isto reći kako se ne treba osvrtati na ono što je prošlo već graditi uvjete za normalan život bez “PTSP-ovoskog upliva”.
I kada postoje ljudi kojima je rat i ratno iskustvo najveće životno iskustvo, onda im se zamjera da pretjeruju (primjer je programski sadržaj Modul Memorije), dosta je ljudima filmova o ratu i slično, no zaboraviti i ne obilježavati godišnjicu nečega što je apsolutno čudo, i prirode i društva, i što je bosansko u najdubljoj svojoj srži, najbosanskije išta – bilo bi istinsko bogohuljenje, podloga za nepriznavanje bilo čega velikog, značajnog.
Danas, zato, budimo ponosni na svakog pripadnika Armije RBiH, jer oni koji nisu osjetili kako je to biti mogu samo naslućivati kolika se nadljudskost tada u tim ljudima rađala, kakva je onozemaljska snaga vladala i šta su sve ti ljudi doživjeli i preživjeli. Oni koji su uspjeli preživjeli.
Mnogo je onih koji nisu, mnogo je ljiljana vezenih u zlatu, no, ako ništa, barem bi novi naraštaji trebali upamtiti i s nekim pijetetom odnositi se prema devetorici.
Adil Bešić, Izet Nanić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Nesib Malkić, Safet Hadžić, Safet Zajko, Enver Šehović i Midhad Hujdur Hujka, heroji su posthumno odlikovani Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Neka je i njima i svima ostalima koji više ne hodaju zemljom, a odlučili su se suprotstaviti divljacima vječna slava i hvala!
