Sjećam se, birvaktile, kad sam napisao uvodnik za Start pod naslovom Nuklearna bomba za novu godinu. Bilo je to davno. Tada sam živio na padinskom dijelu grada, u pola Trebevića, na tzv. memli strani, a to je ona koja je stalno u hladu, vlagi, i mraku. Jer kad Sunce vagne preko Trebevića ništa ga više odatle ne može izvaditi. Razumjećete da stan, dio grada u kojem živite, kao i klimatski neuslovi itekako određuju stanje vašeg duha. Isto kao što vaše raspoloženje određuje novčano primanje. Sve je to uticalo na mene, a još, iznad svega, i adrenalinsko ludilo koje mi je kolalo venama i omogućavalo mi da na minus dvadeset hodam gradom u jakni i majici kratkih rukava.
Takve su to bile godine. Živjelo se prebzo, malo se jelo, puno se pilo, a bilo je i onih stvari koje čine definiciju rokenrola, u izobilju. Da ne bude da se hvalim kako sam, eto, živio nekakav buran život. Jer to i nije baš za pohvalu, ali rekoh, kad živiš na memli strani gdje je voda usred ljeta ledena kao ljuta guja, onda moraš takav biti. Brz, intuitivan, s bolovima u kostima od rovova, i željan života više od korice kruha. Da, bile su to godine kada se Život konzumirao bez ikakvog straha i razmišljanja o posljedicama prekomjernog uživanja u svemu i svačemu.
Zato sam poželio nuklearnu bombu za nekakvu novu godinu. Bomba nije došla, ali postnovogodišnja depresija je zakucala na vrata svih nas, zaboravljenih asova iz rata i mira. Svih nas koji smo svaki trenutak posvetili užitku destrukcije. Tad je to bilo u trendu, ali sada više nije. Druge se pjesme sada pjevaju. A ni ne živim više na memli strani, nego na onoj najboljoj strani grada, na sunčanoj strani ulice.
Neku noć u knjižari Buybook, u Radićevoj ulici 4, desio se zaista nesvakidašnji događaj, vjerovatno kulturni događaj sezone u našem malom gradu. Bila je Noć knjige koja je trajala od deset ujutro do skoro ponoći. Bili su popusti do 50 odsto na domaće knjige i 10 odsto na prijevode. Ljudi su euforično kupovali od jutra do mraka. Vidjelo se ono što sam i znao, da ljudi vole kupovati knjige, da ih vole posjedovati, i čitati. Jer knjiga je predmet, nije to samo skup slova, ona je predmet kojeg možeš da voliš, kao što ja volim otmjene satove iz klase “dress watch vintage style”. Ti predmeti se kupuju i drže kao jako bitne stvari unutar emotivne arhitekture naših života. Knjiga nije umrla, neće nikad umrijeti, taman nam svima neko džaba podijelio Kindl, plus još sto eura samo da ne čitamo papirnate knjige.
Inače, ova godina odlazi kao da je nikad nije ni bilo. Pamtiću je po smrti najboljeg prijatelja u Bosanskoj Krupi. Po odlascima u bolnicu Koševo, gore na DIP, na trinaesti sprat, gdje se niko ne smije, niti veseli. Te tri posjete mom drugu Bori Staniću Žagi bile su mučne, strašne. Da ga nisam posjetio grizla bi me savjest, a ovako je još bolnije. Slike umiranja su tu, i sa njima treba nastaviti živjeti. Toliko je to teško iskustvo bilo da sam mislio, nakon izlaska iz DIP-a, da su svi ljudi bolesni, da svi ljudi imaju kancer, da ćemo svi umrijeti, i da više nikakave nade neće biti. Udisao sam svjež zrak kao riba na suhom. Borio se za dah. Zapamtio sam svaki trenutak posjete svom drugu. Kako je izgledao, šta je radio, kako se ponašao. A to i nije za opisivanje, iz čistog poštovanja prema njemu kakvog sam ga znao dok je bio koliko-toliko zdrav.
Bio je to jedan od najzanimljivijih i najpametnijih ljudi koje sam upoznao, s tom razlikom što se prema svom životu odnosio kao da je tuđi. On je beskrajno obožavao gradski život, kafićku atmosferu, ljude, događaje, život pod vedrim nebom. Niko nije znao toliko sa stilom uživati u svakom trenutku života. Boro je odavno prezreo malograđanštinu, i živio je svojim stilom, koji se nije mogao drukčije ni završiti. Nikad nije odbijao ponuđeno piće, to mu je bilo jedno od pravila. Živio je teško, od tuđeg milosrđa, ali se rijetko ili nikako na to žalio. Bio je beskućnik koji je imao stan, beskućnik u gradu u kojem su mu ljudi pomagali, pojedinci, ali sistem mu nije pomogao, kao ni mnogim drugim.
Umro je bukvalno na nogama, kao slavni Aleksis Zorbas iz Kazantzakisovog romana Doživljaji Aleksisa Zorbasa. Nakon što je prvi put pušten iz bolnice nastavio je živjeti kao i prije. Izlaziti na kafu, družiti se s ljudima. Igrati tavlu. Ići u kladionicu. Gledati Unu s Drvenog mosta, šetati Adama. Sve što je činilo njegov mali i unikatni život. Zadnji put kad smo se čuli telefonom, bio je pun euforije, vjere u život. Govorio mi je kako je sada super, i kako je ozdravio, samo je na kraju razgovora tiho spomenuo da će, ipak, morati do Sarajeva na neke pretrage. Živio je do kraja. Više se nije moglo s tog puta bez povratka.
Razmišljam kako će to biti sjediti kod Murata i gledati Unu bez njega, koji je toliko volio tu rijeku, i njene obale. Satima bismo sjedili, pili pivo, i ćutke gledali Unu kako teče. Naše svijesti bi tekle zajedno s vodom prema Crnom moru. Putovali smo staloženo i mirno. Zaljubljeni u vodu i putovanje kroz svijet mašte, i zemaljskih privida.
