Sa Aleksandrom Letić iz Helsinškog odbora za ljudska prava iz Bijeljine novinar BUKE je razgovarao na temu ženskih prava za vrijeme i nakon 8. marta, kako je žaama u muškom svijetu te da li su žene u politici samo statistički broj.
„Mislim da je majkama u BiH doista teško, jer nebrigom države, njihova odluka da postanu majke može ih dovesti do egzistencijalne margine i baciti ih duboku ekonomsku zavisnost. Ko želi zaposliti ženu koja želi rađati, koja ima malu djecu?“ kaže za BUKU Aleksandra Letić.
Gdjo Letić, iza nas je 8.mart, dan kada se mnogo priča o ženskim pravima , o pravima majki i generalno o ljudskim pravima. Ali šta je sa 9. martom i svim narednim danima. Koliko pažnje posvećujemo ženskim pravima u BiH?
Ja bih bila srećna da se i tog 8.marta o ženskim ljudskim pravima pričalo onako kako bi to trebalo, da su se otvorila suštinska pitanje neravnopravnog ekonomskog, društvenog, političkog položaja žena u BiH, nejednakih mogućnosti, skrivene rodne diskriminacije, društvenog ambijenta koji ne promoviše jednakopravnost, nego se drži ustaljenih obrazaca ponašanja koji nameću rodne uloge. No, toga ni ove godine, kao ni godinama unazad nije bilo dovoljno, tek neke sporadične akcije, koje u javnosti nisu čak značajno ni zabilježene. Taj 8. mart je davno nekako izgubio svoj izvorni smisao i više se ne može primjetiti razlika između Dana žena i Dana zaljubljenih. Mislim da je to izglubilo svoju vrijednosti, nažalost.
Je li BiH društvo zarobljeno tradicijom kada je riječ o pravima žena?
Odgovorno tvrdim da jeste, iako se kao društvo uporno, ali po meni manje uspješno trudimo da pokažemo koliko smo moderni. Postoje značajne razlike u stepenu zarobljenosti žena u tradicionalnom shvaćanju njihove uloge i to je u zavisnosti od mjesta življenja, stepena obrazovanja i ekonomske moći. Žene iz manjih sredina, u ruralnim područjima su značajno izložene pritisku tradicije, pa čak i same prihvataju i žive te obrasce, dok žene iz urbanijih sredina, ako se bilo koji dio BiH može smatrati takvim, taj pritisak osjećaju malo manje, ali ni one nisu u potpunosti lišene stereotipnog shvaćanja šta bi to tačno žena trebala raditi i kako. Sa druge strane, zakonski okvir, koji reguliše prava žena, uopšte nije toliko loš. Naravno, postoji prostor za poboljšanje, ali u suštini je rodna jednakopravnost i nediskriminacija zagarantovana. No, kao i obično, primjenjivanje tih zakona u praksi je problem.
Već dvadeset godina se ovo društvo mijenja, žene postaju važan sudionik društveno političkih tokova. Koliko im to dozvoljava muški svijet u kojem živimo?
Kada pogledate trenutnu političku sliku u BiH onda na ovo pitanje možete i sami dati odgovor. Žena je vrlo malo, s tim, što nisam baš sigurna da se mogu složiti da su žene postale važan sudionik društveno političkih tokova. I dalje imam jak utisak da sve bitnije odluke, sve važne funkcije i značajne pozicije zauzimaju muškarci, a jako mali broj žena uspije zaviriti u taj svijet. Koliko žena imamo u Vijeću ministara BiH? Dvije. To je napredatk kada pogledamo rodnu strukturu ovog važnog državnog tijela u zadnjih nekoliko godina, ali i dalje nas je nedovoljno. A onda treba pogledati i koje funkcije imaju te žene, koliko su te funkcije važne i koliko imaju stvarnu moć donošenja odluka. Kada se sve sabere, učešće žena u društveno političkim tokovima u BiH je obična šminka u svijetu u kojem i dalje dominiraju muškarci. Mada bi se i taj „muški društveno politički svijet“ trebao malo dublje analizirati, no to je druga tema. Znate, nije slučajno da se nevladinom sektoru može naići na veliki broj žena koje su aktivne i koje rade važan posao, jer to je prostor koji ženama pruža mogućnost političkog djelovanja, koji je za njih prihvatljiviji nego zvanična politika. Zamislite samo da se pojedine jake, samosvjesne žene iz nevladinog sektora, koje se ne daju „kupiti“ nađu na pozicijama gdje se donose odluke i kreiraju državne politike, pa mnogo dobrog bi iz toga mogli iamti svi mi. No, daleko smo mi od toga još uvijek.
Koliko su same žene spremne da se bore za svoja prava?
Mislim da žene jesu spremne, posebno one koje su starije od 30-35 godin, koje su se vecim dijelom ostvarile i koje shvaćaju da bez sopstvene borbe neće ništa ostvariti, ali prvo moraju naučiti šta su njihova prava, prije nego se počnu za njih zalagati. A to se ne uči u školi, to valjda život nauči.
Gotovo pa sva istraživanja koja se radi u BiH naglašavaju kako postoji mala zastupljenost žena u političkom i javnom životu naše zemlje? Zašto je to tako?
Vrlo je teško reći zašto je tako malo žena u politici i sigurna sam da postoji niz razloga: od tradicionalnog shvatanja da to nije za žene, da se politički angažman kosi sa „izvornom funkciijom žene kao majke“, do straha da se u tom svijetu ne mogu snaći, itd. No, po meni nije pitanje broja žena u društveno političkim tokovima važno, nego zastupljenost tema na društevno političkoj agendi koje tematiziraju pitanja koja su važna za žene. A toga prosto nema, već godinama toga nema. Šta meni znači ako u strukturama vlasti ima 50% žena, a pri tome se donose zakoni koji su štetni za žene, ne rješavaju se pitanja koja se odnose na rodnu jednakopravnost, itd. Ništa mi tu broj žena ne znači i odavno sam prestala da se zamaram rodnim kvotama i prebrojavanjem hromozoma u političkim strukturama. Ali mi jeste važna činjenica da ne postoji sluh niti spremnost u bosanskohercegovačkim političkim elitama da posveti potrebnu pažnju zaštiti i jednakopravnosti žena, od one zaštite žena od svih oblika nasilja do osiguravanja istih šansi i mogućnosti za žene, da kao i muškarci mogu napredovati, graditi svoje karijere, unaprijediti svoje obrazovanje, a da zbog toga ne budu stigmatizirane.
Zašto su žene marginalizovane u politici? Iz godine u godinu odnosno svaki izborni ciklus svjedoci smo da ni žene ne glasaju za žene, zašto je to tako i kako to promijeniti? Da li političke partije žene tretiraju isključivo kao “zadovoljavanje kvota”?
Žene u BiH politici su većim dijelom kvota i politička kozmetika, čast izuzecima, naravno, ali tih izuzetaka je jako malo. Ja razumijem da žene ne glasaju za žene, a i zašto bi glasale, kad se retorika političarki ne razlikuje značajno od retorike njhovih muških kolega, niti su sadržaji poruka političarki usmjereni na pitanja od posebne važnosti za žene. Dakle, iz kog razloga tačno bi onda žene trebale glasati za njih? Iz ženske solidarnosti? Zbog nade da će te političarke, ako dođu na vlast primijeniti stvarnost za žene? Vidimo žive primjere sadašnjih političarki, koje se nalaze na vlasti a ne izgovore ni riječ kako bi podržale žensku borbu za zštitom i jednakim pravima. A i nije mi u potpunosti jasna da nametnuta kvazi-solidarnost, da bi žene trebale glasati za žene. To je isto kao da od privrednice tražite da zapošljava samo žene, iz solidarnosti, a da zanemari stručnost i kompetenciju. To je nonsens, žene ne moraju glasati za žene, one trebaju tražiti da se pitanja ženskih ljudskih prava uvrste u sam vrh političkih prioriteta stranaka, da se na tome istrajno insistira, a da li će se za to zalagati političar ili političarka je sasvim svejedno. Dakle, kada govorimo o ženama u politici, onda bih voljela vidjeti manje forme a više suštine.
Vi dolazite iz nevladinog sektora, jako ste aktivni, nedavno ste postali majka. Kako se sve stiže? Kako je biti majka u BiH?
Uz dobru organizaciju se stigne sve i naravno uz podršku porodice i partnera. Ovaj posao je vrlo specifičan i dinamičan, koji oduzima mnogo energije i vremena, a dijete, opravdano takođe traži vrijeme, trud, energiju, pa se tu može desiti da se morate odlučiti između porodice i posla. Sva sreća, mi do sada uspijevamo. No, majkama male djece, koje rade, pri tome rade puno nije lako u bosanskohercegovačkom društvu. I meni lično su neke stvari posebno ostavile dojam, pa čak promijenile i strukturu, te značajno smanjile broj prijatelja.. Od same precizne organizacije života, teže mi padne društvena osuda zbog činjenice da radim, iako je dijete malo. To je ona tiha, skrivena, umotana osuda, koja je svojstvena Balkanu uz ono čuveno, „da se ne žele miješati, ali…“. Moju odluku da imam porodicu i dijete smatram ličnom odlukom, koja ne smije u značajnoj mjeri uticati na posao kojim se bavim i striktno se držim tog principa, pokušavajući da posao ne trpi zbog činjenice da ja kod kuće imam bebu. A to se osuđuje do mjere da se indirektno implicira da dijete ispašta zbog majčine ambicije, što se suludo, jer samo radim posao koji volim, i prema njemu osjećam odgovornost, a kada dođem kući onda sam to, što sam izabrala biti, dakle majka. Imate i onih smiješnih i zajedljivih izjava, a to posebno žene znaju odlično baciti u prostor kao neobavezan ali jasno usmjeren komentar, da nije ultimativni cilj svih žena da se uda i rađa dijete. Naravno da nije, samo budala može smatrati da jeste, ali osporiti ženi pravo da bude i jedno i drugu, dakle da radi posao koji voli, a i da bude dobra i brižna majka je u najmanju ruku bezobrazno. E to ja naš društveni ambijent, u kom se o toliko priča a malo radi kada je zaštita, briga, razumijevanje majki u pitanju. A osude i nerazumijevanje čak više dolazi od žena samih nego od muškaraca. Živimo u društvu gdje se toleriše da se sa TV ekrana i novinskih naslovica ne skidaju gole starlete, ali se osuđuje dojenje na javnim mjestima. Mislim da je majkama u BiH doista teško, jer nebrigom države, njihova odluka da postanu majke može ih dovesti do egzistencijalne margine i baciti ih duboku ekonomsku zavisnost. Ko želi zaposliti ženu koja želi rađati, koja ima malu djecu? Osim javnog sektora, niko. Dakle, duboko poštujem, a sad i lično razumijem sve majke male djece koje balansiraju između posla i porodice.
