Ispunivši svoje obećanja, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump ispucao je prve metke vjerovatnog trgovinskog rata. Njegova je glavna meta niko drugi nego Kina, vodeća trgovinska nacija svijeta, koja je na dobrom putu da postane prva ekonomija svijeta u godinama koje dolaze. Prošlog marta američki čelnik napao je uvoz iz Kine, koji je u proteklim godinama znatno uvećan. Kineski uvoz, vrijedan do 60 milijardi dolara, sada je upitan kad SAD nameće tarife protiv velikih trgovinskih partnera.
Trump, također, razmatra dodatne restrikcije na kineske investicije u Americi. Kineska ponuda da kupi američku kompaniju koja pravi poluprovodnike ranije ove godine blokirana je. Američka obavještajna zajednica ohrabruje zabrane uvoza kineskog brenda telefona Huawei, što je vjerovatni uvod sljedećih odbacivanja svih kineskih investicija u ključne sektore ekonomije.
Kina je odgovorila na isti način, namjerivši se na 128 američkih proizvoda, većinom iz sfere hrane i poljoprivrede. Azijska sila nametnula je i dodatnu tarifu od 25 posto na reciklirani aluminij i svinjetinu iz Amerike, dok je na vino, orahe, voće i bešavne čelične cijevi odredila dodatnu tarifu od 15 posto. Eskalacija situacije “zub za zub” između dvije supersile poslala je žestoke valove na međunarodna tržišta i izazvala zabrinutost zbog potencijalnog negativnog ishoda za svjetsku ekonomiju. Postoji gotovo univerzalna osuda posljednjih protekcionističkih odluka SAD-a. Ako Trump ne postigne dogovor s Pekingom u bliskoj budućnosti, mogao bi nanijeti najveću štetu upravo onima koji su glasali za njega.
Hici upozorenja i izbjegavanje rata
U srcu posljednje Trumpove ofanzive jesu kineski čelik i aluminij, kao i navodna krađa intelektualnog vlasništva. Američka administracija tvrdi da je Peking umiješan u nepoštene trgovinske činove, zbog čega su bezbrojni Amerikanci ostali bez posla. Podstrekač i američki predsjednik nametnuo je posljednju rundu trgovinskih sankcija pozvavši se na Član 232 Zakona o širenju trgovine iz 1962. i Član 301 Zakona o trgovini iz 1974. godine. Iako je savršeno legalna kod kuće, ta američka jednostrana provedba trgovinskih sankcija žestoko je potkopala višedecenijsku ulogu SAD-a kao zaštitnika globalne slobodne trgovine. Nakon odluke čak su i ključni američki saveznici u Evropi, Aziji i Latinskoj Americi zaprijetili zajedničkim odgovorom na Trumpovu posljednju ofanzivu.
Generalni direktor Svjetske trgovinske organizacije Roberto Azevedo upozorio je na “katastrofu” i vjerovatni “teški” utjecaj tinjajućeg trgovinskog rata koji je pokrenula Amerika. Izrazio je posvećenost svoje organizacije “izbjegavanju rata” između SAD-a i Kine da ne postane globalna depresija. Željna spriječiti diplomatsko raspadanje na najvišem nivou, američka vlada, pozivajući se na razmatranja u vezi s nacionalnom sigurnošću, izuzela je većinu svojih ključnih partnera iz posljednje runde sankcija, naročito u sferi izvoza aluminija i čelika. Argentina, Australija, Kanada, Brazil, Evropska unija, Južna Koreja i Meksiko privremeno su ili stalno izuzeti. No, Japan, Turska, Rusija i Kina trebali bi biti na najjačem udaru dramatičnog rasta tarifa.
Na ovaj je način Trump uspio otjerati dva ključna saveznika, Japan i Tursku, i doveo do eskalacije tenzija s ključnim rivalima – Rusijom i Kinom. Ipak, s izuzetih više od polovine uvoza upitna je ekonomska mudrost posljednjih Trumpovih sankcija. Razljućena Kina upozorila je Ameriku da “obuzda svog konja prije ivice litice”, inače će se “boriti do samog kraja”. Kina je dosad najdalje otišla zaprijetivši da će smanjiti kupovinu američkih obveznica, ključnog izvora likvidnosti američkog tržišta, zatim otkazavši velike trgovinske dogovore, kao što je kupovina američkih aviona Boeing, zaustavivši investicije u američke automobile i elektroniku te zadržavši dugoročnu blokadu pristupa ogromnom kineskom tržištu internetskih tehnoloških kompanija iz Silikonske doline.
Strategija ‘osiromaši svog susjeda’
Ipak, američka vlada, izgleda, namjerava povećati ulog. U Strategiji nacionalne sigurnosti Trumpova administracija obećala je uporište za Komitet stranih investicija u SAD-u i njegovu većinsku podršku u Kongresu da će “obratiti pažnju trenutnim i budućim rizicima za nacionalnu sigurnost”. Naročito će biti posvećeni odbrani tzv. Baze nacionalne sigurnosti i inovacija, mreži mogućnosti, ljudi i znanja koja je osnova američke tehnološke nadmoći. Stoga Vlada SAD-a čak vrši reviziju “procedura za vize kako bi se smanjila ekonomska krađa od netradicionalnih sakupljača podataka”, na čijoj su meti strani studenti iz “određenih država”, kako bi se osiguralo da “intelektualno vlasništvo ne pređe u ruke konkurencije”.
To znači da su, ako Kina premaši američku infrastrukturu intelektualnog vlasništva, na horizontu nove trgovinske sankcije i restrikcije. Trumpova strategija “umjetnost dogovora” vjerovatno za cilj ima primoravanje Pekinga na ustupke, među kojima je uklanjanje restrikcija na ulazak SAD-a na automobilsko, elektroničko i finansijsko tržište Kine. Ipak, njegova tvrdoglava strategija mogla bi isprovocirati ponosnu i sve jaču Kinu da pokrene strategiju “osiromaši svog susjeda” između dvije vodeće ekonomije. U pokušaju da primiri dolazeće tenzije kineski premijer Li Keqiang obećao je da će olakšati pristup za američke investicije, ojačati ograničenja na intelektualno vlasništvo i smanjiti zahtjeve za prijenos tehnologije iz stranih kompanija.
Ostaje da se vidi hoće li to zadovoljiti njegove američke kolege, no obje sile znaju da su zarobljene u stanju koje garantuje obostranu finansijsku katastrofu. Kako ispravno upozorava dobitnik Nobelove nagrade i ekonomist Christopher Pissarides, trgovinski rat “zub za zub” mogao bi “zaista nanijeti bol” Trumpovim biračima iz sfere proizvodnje i poljoprivrede, koji zavise od stranih investicija i trgovine s državama kao što su Kina i Japan. Na kraju, bilo kakva vrsta protekcionizma neke velike sile može minirati debelu mrežu trgovinskih sporazuma koja održava mirnu trgovinu među svjetskim državama. U pitanju je ništa manje nego period bez presedana u miru i prosperitetu ljudske historije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
