Istanbul. Majska noć. Kapitenska traka na ruci. Gol za početak povratka sa 0:3 na 3:3 uz stihove neprevaziđene “You’ll never walk alone” himne. Trofej na kraju priče, onaj “klempavi”, najbolji, najveći. Tih pet tački ili, ipak, samo jedna riječ – proklizavanje. Jedno sanjaš, od drugog bježiš. Steven Gerrard je okusio oboje.
Fudbalska legenda koja je na leđima nosila dva ogledala – po jedno u oba dijela nezaboravne “osmice”. Jedno ogledalo za čedne duše, romantična srca, vječne sanjare, idealiste, avanturiste, iskrene junake, sve Don Kihote, Batmane i Supermane.
I ono drugo za ljubomorne oči, iskvarena srca, isflekane duše, nadobudne prosjake, prefarbane uličare, sitničare.
Jedno je uvijek prikazivalo sliku Istanbula sa Gerrardom kao njegovim najvećim osvajačem nakon Mehmeda Fatiha.
A ono drugo The Jokera sa bijelim licem i karminom na usnama, Lorda Voldemorta sa izgubljenom obrazom i Draculu sa krvoločnim pogledom. I u njihovoj sjeni posrnulog Gerrarda na zelenom terenu krcatog Anfielda, kultnog stadiona koji iščekuje titulu koja neće doći.
Valjda je jasno koje je ogledalo na gornjem, a koje na donjem dijelu “osmice”.
Nije sve, ali mnogo toga zaista jeste stvar perspektive. Možda nešto i nije onakvo kakvim ga vi ocjenjujete i vidite, ali vi ste u velikom dijelu odraz onoga što vidite, odnosno načina na koji gledate. Stoga, ne bi bilo loše paziti kada određujuete “koš” u koji ćete ubaciti Gerrarda.
Dok ovog legendarnog Engleza, Scousera iz Liverpoola – sad kad je konačno profesionalnom fudbalu rekao zbogom – još uvijek pokušavate na pravi način predstaviti, najveću muku imat ćete onog trenutka kada shvatite da se trenutno ne nazire onaj koji će nositi barjak onih svestranih, ali i specijaliziranih, srčanih, ali i mekih, ratobornih, ali i emotivnih, snažnih, ali i prefinjenih veznjaka, onih “all inclusive” junaka iz vremena kada svlačionice nisu znale šta je Instagram.
Priroda čovjeka je takva da se obično boji promjena, pa tako kada odlaze Scholes, Gerrard i Lampard, kada su odavno umirovljeni Vieira, Nedved i Seedorf. Ili ako hoćete, kada odlaze one nešto drugačije vrste, ali koje su obilježavale isto vrijeme, igrači poput Zidanea, Makelelea, Ronaldinha, Kake, Xavija, Figa, Brazilca Ronalda, Giggsa, onda se pribojavate toka kojim fudbal plovi.
Vjerovatno i danas fudbalski majstori imaju mnogo toga što će ući u legendu, ali kada u relativno kratkom vremenskom periodu uzori koji su trajali decenijama najednom krenu iščezavati, onda sve one generacije koje su zavoljele fudbal uz njih preispituju svoje motive i sumnjaju da sa istim žarom mogu nastaviti pratiti ovaj neopisivi sport.
Lako se navući na sva takva razmišljanja kada se oprosti legenda poput Stevena Gerrarda bez obzira što je popularni Stevie G još na ljeto 2015. godine preletio Atlantik i zaigrao u američkom LA Galaxyju. I tada se ista priča mogla pričati, ali ipak je ima makar malu razliku u odnosu na ono kad se kaže “konačno” i “zauvijek”. Čak je i ta “mala razlika” najednom postala dovoljno velika da se probude nade kako će se Gerrard vratiti u Liverpool i sjesti u voz koji korača ka svojoj prvoj tituli Premiershipa.
Bila bi to bajka, ali ako vam se već čita takvo štivo, ono je davno napisano i sudbina nije imala u planu pisati novo. Nakon Istanbula nestalo je tinte za “jednoroga i vječnu dugu”. Preostaloj količini tinte nedostajalo je inspiracije, ili čega već, pa su upisane samo riječi:”Stani Ba”.
Kako god, Gerrard je velik. A opet, zavisi u koje ogledalo gledate.
