Iako je na odmoru s porodicom, prvi čovjek Inicijative za evropsku stabilnost (ESI) Gerald Knaus ne odmara.
Razgovor s njim uradili smo u pauzama intenzivnih konsultacija s evropskim političarima koji su rastuće zabrinuti pričama o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije i prekrajanjima balkanskih granica.
Benzin na vatru
Je li promjena granica način da se riješe balkanski sukobi? Ili je to dolijevanje benzina na vatru?
– Ideja da se problemi manjina rješavaju tako što će se one zbrisati time što će se granice promijeniti uvijek je eksplozivna! To je način da se stvore novi sukobi. Na Balkanu je to vraćanje sata na osamdesete godine prošlog stoljeća. Umjesto da se debatira o reformama, intelektualci i političari s prostora bivše Jugoslavije fokusirani su na granice i etnička pitanja. A svi znamo kako se to završilo.
Svako ko ima imalo znanja o historiji i ima makar mrvu zdravog razuma, mora biti protiv ideja razmjene teritorija i prekrajanja granica.
Dobro. Ipak, šta Vi mislite o tome da Kosovo i Srbija razmijene teritorije?
– Ma debata nije uopće o teritorijama. Ono što cijelu ovu priču čini opasnom jeste da se govori o ljudima. Ovdje imamo posla s najstarijom nacionalističkom idejom: možete biti sigurni i imati pristojan život samo ako živite u okviru vlastitog plemena, naroda, gdje vas okružuju ljudi koji su iste vjere i istog jezika. Zato takvi i zagovaraju da se granice ponovo povlače, kako biste svi bili u jednom plemenu, u jednoj državi.
U prošlosti ovo je izgledalo jednostavno, pa čak i zvučalo pozitivno. Zašto ne formirati države da ljudi koji dijele toliko zajedničkih karakteristika, budu pod jednim „kišobranom“? No, kada se takva nakana počne primjenjivati, obično postane monstruozna. To je zato što su društva šarolika, a ljudi se ne žele preseljavati ili da ih neko premješta.
Zajedno s legitimiranjem nasilja, to je postala najopasnija ideja za ostvarenje političkih ciljeva. Posebno se to dobro vidi u recentnoj balkanskoj historiji. I svaki regionalni političar te evropski zvaničnik koji opet oživljava ovu frankenštajnovsku ideju opasno je neodgovoran.
Ako debata nije o teritoriji, zašto srbijanski i kosovski čelnici uporno o tome govore?
– Niko ne zna o čemu se zapravo priča. Predsjednik Kosova nije dobio mandat od Parlamenta da u ovom momentu priča o bilo čemu. On ponavlja da se radi o „korekcijama granica“. Dobro. Bilo je tih korekcija i ranije. Ali svi znaju da to nije ono što Beograd hoće – nekoliko nenaseljenih područja i pokoja šuma na sjeveru Kosova.
Ovdje se radi o ljudima. Pravim ljudima, njihovim životima i sudbinama punim traumatičnih iskustava. Kako na Kosovu, tako i u Srbiji. I sličnih pa i istih iskustava je svuda u regionu.
Svjedočimo da dvojica predsjednika razgovaraju bez ikakve transparentnosti o tome gdje će i kako će konkretni ljudi živjeti. Radi se o budućnosti desetina hiljada ljudi. To je metod koji su evropski diplomati koristili u 19. stoljeću tokom Berlinskog kongresa. I svi znamo kako je to okončano – serijom ratova na Balkanu u narednih stotinu godina i milione raseljenih.
Nemoćni Tači i Vučić
Ipak, nameće nam se kao jedino rješenje – razmjena teritorija.
– To je pogrešno! Sam razgovor o toj temi potpaljuje strasti i zbog toga su takvi razgovori ne samo nemoralni nego i suludi. Već imamo situaciju gdje je sve više ljudi zabrinuto politička se agenda mijenja… niko nema koristi od toga.
Predsjednik Kosova Hašim Tači neće dobiti mandat parlamenta da trampi sjever te države. Niti će Vučić moći predati Preševo i Bujanovac.
Najbolji izlaz iz svega ovoga je da grupa evropskih država stanu „čizmom“ dolje i kažu: ohrabrujemo kompromisni dogovor. Ali, neki načini kojima mislite „riješiti“ pitanja manjina su apsolutno neprihvatljivi! Čak i ako se nacionalisti s obje strane slažu s tim.
Ništa od toga! O trgovini teritorijama se vrlo ozbiljno razgovara i o tome su brojni zapadnjaci informirani i ne malo njih učestvuje u pravljenju takvog rješenja.
– Zamislimo na moment da su lideri Srbije, Kosova i EU angažirani u takvom razgovoru. Ali, taj dijalog ne vodi nikuda! Naravno, za neke od aktera to jeste određeni napredak. Srbija treba dokazati EU da ozbiljno traži rješenje.
Imajte na umu da niko u Srbiji odista ne želi da je cijelo Kosovo u sastavu Srbije. Da imaju parlament u Beogradu, slično kao u Skoplju, gdje se sve debate vode na dva jezika, da se iz Srbije transferira novac za razvoj ruralnih dijelova Kosova, da se poslovi u javnoj upravi dijele između Srba i Albanaca, i to na svim nivoima…
Šta je onda za nacionaliste drugo najbolje rješenje, kada je opcija potpune kontrole Kosova nerealan cilj?
Dobijete neke teritorije Kosova i dajte im međunarodno priznanje koje je svakako neizbježno.
I onda to predstavite EU kao kompromis.
Naravno, svaki srpski lider koji brine o Srbima na Kosovu ne bi išao tim putem. Ali ovdje se ne radi o njima.
Kako mislite? Pa samo se o tome govori – interesi Srba ističu se u prvi plan. Doduše, govori se o onima na sjeveru te države.
– Ali, većina kosovskih Srba ne živi tu. Većina njih ne može se teritorijalno spojiti s Srbijom. Ukoliko dođe do podjele Kosova, život tih ljudi, a ponavljam, oni su većina kosovskih Srba, bit će teži!
U nedavnoj historiji imamo iskustvo, naprimjer, Grka koji su ostali živjeti u Istanbulu, nakon dogovora dvije države o „korekcijama“ granica iz 1922. godine. Njima je dopušteno da ostanu, ali nisu imali punopravni status državljana, niti građana Turske. I prvom prilikom kada su se grčko-turski odnosi pogoršali zbog Kipra, grčka zajednica u Turskoj propatila je. Logika je (bila) da su takve grupe ljudi taoci.
Kosovski Srbi, kao ni Albanci u Srbiji ne smiju biti taoci svojih vlada koje diskutiraju o njihovoj sudbini.
Jedan od argumenata Beograda je da je većina Srba ustvari otišla s Kosova i da oni spašavaju „šta se spasit’ dade“.
– Većina Srba na Kosovu – suprotno mitovima koji svako malo cirkuliraju – nikada nije otišla s Kosova. Nisu to učinili 1999. Nisu to učinili ni nakon antisrpskih demonstracija 2004. Oni žive u selima svojih predaka širom Kosova, a Ustav im daje puno prava i garancija. U interesu lidera Kosova je da poštuju da su ti ljudi tu i da osiguravaju provođenje njihovih prava. Time pokazuju da je Kosovo ozbiljna država koja zaslužuje da bude priznata i integrirana.
Obaveza patriotskih vođa u Beogradu je da podrže odluku svojih sunarodnjaka na Kosovu da ostanu i žive tamo.
Otkidanjem Sjeverne Mitrovice od Kosova uništava, također, ideju da je Kosovo multientičko društvo.
Uprkos svemu, samo se o podjeli govori. Zašto?
– Zato što nacionalisti najčešće ni ne mare za obične ljude, a još manje im je stalo do očuvanja multietničkih zajednica. Ideja da Srbi, kao manjina, žive negdje drugo, u nekim drugim državama po njima je opasnost, prijetnja. Prisjetite se šta su srpski nacionalisti uradili Srbima u Sarajevu početkom 1996. godine. I šta su radili Srbima koji su se vraćali u Drvar godinu kasnije.
Kako sada stvari stoje, jedini koji iz cijele priče izlazi zadovoljan je Putin i Rusija.
– Pa Putinov jedini interes i cilj je da uspori i zaustavi integraciju zapadnog Balkana u EU. I u tome uspijeva. S ovim dogovorom on dobija presedan kojim rješava pitanje okupiranih teritorija – od Krima do onih na Kakvkazu.
Ipak, ključ ovog regiona nije u rukama ni Moskve, a ni Vašingtona. On je u rukama EU!
Tim gore po nas. Izgleda da je Brisel vrlo raspoložen da prihvati ovo „rješenje“?
– Najopasnije što čujem u Briselu u zadnje vrijeme u kontekstu Balkana je – „šta god da dvije strane dogovore, nama je prihvatljivo“. Naravno da je ohrabrivanje lidera da postignu kompromis dobra stvar i zbog principa i zbog pragmatičnih razloga.
No, šta ako se dva balkanska predsjednika dogovaraju o preseljavanju naroda, a ne razmjeni teritorija, po uzoru dogovora Turske i Grčke prije skoro stotinu godina? Tada smo imali nasilno premještanje naroda. Prošle sedmice slušao sam bivšeg ambasadora Srbije u SAD koji je rekao da to i nije tako loša ideja.
Je li Brisel zaboravio pouku da nacionalisti postižu dogovore koji su najčešće neprihvatljivi?
EU treba biti sasvim jasna: promjene granica mogu biti prihvatljive samo ako su obje strane saglasne i ako se do toga došlo nakon serije javnih i transparentnih razgovora u kojima je rezultat to da je svima koji žive u tom području nakon dogovora bolje
Podjela Kosova dovest će do toga da će većini tamošnjih Srba biti gore, dok će šačica nacionalista u dalekim prijestonicama biti zadovoljna.
To je neprihvatljivo!
Balkanski baltik
Umjesto klimanja glavom, dakle, šta EU treba uraditi?
– EU mora biti mnogo proaktivnija. Ona jasno i glasno mora reći, i to stalno ponavljati: Srbija će ući u EU samo onda kada prizna Kosovo u sada postojećim granicama. Kosovo će biti dio Unije samo onda kada bude poštivalo prava manjina i štitilo ono što srpska zajednica ima zagarantirano i po Ustavu.
EU se obavezala da će zapadnom Balkanu pružiti značajniju pomoć kako bi bio postignut ekonomski razvitak i tako obećano članstvo postalo realistično. A ono je sada predaleko od realnosti.
Da bi to ostvarila, Unija, ali i region, trebaju raditi na stvaranju balkanskog baltika – regiona s malim državama koje su fokusirane na ekonomske i socijalne reforme, s najboljim obrazovnim sistemom i uslugama… To je model za dostizanje evropskih standarda i perspektive, a ne trgovine teritorijama i igranje ljudskim sudbinama.
Ako se to ne desi, koje su posljedice po Evropu, pa i EU?*
– EU je obećala Bosancima i Hercegovcima, Albancima, Makedoncima, Crnogorcima, Srbima i Hrvatima: gdje god da živite, čak i kao manjina ili povratnici u svoje prijeratne domove, da više nikada neće biti pijuni.
Unija ističe i svoje obećanje državama koje žele, da mogu postati njene članice, ako poštuju prava svih svojih građana i ako granice postaju manje, a ne više važne. Odbaciti takav princip bila bi katastrofa. To bi dovelo do trenutnog preusmjerenja politika u regionu u negativnom smjeru, uključujući i BiH i Makedoniju.
Takav scenarij je toliko očit da je prosto nemoguće povjerovati da bi odgovorni evropski političari mogli krenuti tim putem.
