Priče o Mostaru prije zadnjeg rata nešto su što sve više prerasta u legendu, jer je sve manje živih, koji pričaju i koji se sjećaju. Tvrdnju da je nekada bilo sasvim normalno da se jedan Mujo i jedan Jure pobratime, međusobno kume i budu nerazdvojni prijatelji danas će vam pokušati anulirati riječima – E, pa, vidjelo se ’93. ‘ko je ‘kome kum, pobratim, prijatelj, piše Bljesak.
Bez želje da ulazimo u statistiku, koja nikada nije niti vođena, a svjesni kako je rat donio ružne prekide prijateljstava, kumstava i pobratimstava, a kako i ne bi kad je donio čak i razdore unutar najbliže rodbine, želimo reći kako smo sigurni da postoje i mnoga prijateljstva, kumstva i pobratimstva koja niti u ratu nisu pukla, nego su, naprotiv, nakon mnogih iskušenja postala još jača. Zato i naša znatiželja oko Muje i Jure. Jesu li ova dva nerazdvojna Mostaraca, kojima nije bilo mrsko svake godine na istoj stijeni Šetnice u Trpnju upisivati pored svojih imena i godinu ljetovanja, primjer prvi ili primjer drugi?
Jesu li sačuvali svoje prijateljstvo, ne dozvolivši da prebrojavanja vjerskih osjećaja i krvnih zrnaca zahvati i njih, ili su ga ostavili na prvoj barikadi? Je li Jure zamjerio Muji, a Mujo Juri još pred ljeto 1990., u vrijeme prvih demokratskih izbora i osnivanja nacionalnih stranaka, pa je to godina prekida tradicije upisivanja na kamen? Ili su, jednostavno, promijenili mjesto za ljetovanje?
Jesu li Mujo i Jure ono što mislimo ili se iza nadimaka kriju neki sasvim neočekivani likovi? Kad smo već kod 1990., crvenom bojom je na Mujinom i Jurinom kamenu bila upisana i ta godina, ali ne bijelom bojom, pa se pitamo zbog čega je, u međuvremenu izblijedjela 1990., upisana drukčije? Jesu li njih dvojica uopće pisali tu zadnju godinu ili je netko nezvan upisao ’90, samo da tradicija ne prestane, pa i on zatim odustao?
Jesu li se Jure i Mujo razišli, svak’ na svoju stranu, možda ne na puškomet, ali da se nikada više ne vide, jedan u jednu, a drugi u drugu stranu zemlju, ako ne već svaki na svoju stranu grada? Priča o jednoj stijeni i prijateljstvu koje je od 1976., pa sve do, uvjetno rečeno, 1990., svakim novim upisom trebalo potvrditi da je u pitanju prijateljstvo vječno kao kamen, i danas, toliko godina kasnije, kopka sve one koji prođu i slikaju kamen s natpisom Mujo i Jure – Mostarci.
Jedno je sigurno, kvalitetan odabir materijala za upis na kamen učinio je da priča o jednom prijateljstvu i priča o jednom gradu kakav je bio do pred rat ostane i dalje upisana u pelješku stijenu. Kao podsjetnik da prijateljstva mogu biti jaka kao stijena, ali da vrijeme ponekad može, ali i ne mora učiniti svoje…
