Jula jedanaestoga.
Tišina. Jecaj. Suze. Nebo kao da šuti prazninu skrivenu u nama. Zemlja se topi suzama kao što se nekada krvlju topila. Oči umorne sklapamo, pružamo ruke pune nade da svoje izgubljene i najmilije zagrlimo u mraku … A njih nema i nema…
Gdje ste, sinovi Bosne?
Gdje je moj babo da vidi svog unuka?, pita kćer.
Gdje je moj sin, gdje su obrazi njegovi da ih ljubim?, pita majka.
Gdje je brat moj da me brani od svih nedaća ovog svijeta?, pita sestra.
A njih nema i nema…
Nema babe da vidi unuka svog, niti sina i obraza njegovih da ih majka ljubi. Nema brata sestru svoju brani…
Zašto vas nema, sinovi Bosne?
Zaspali smo, majko, šćeri, sestro. Sanjamo život.
Sanjam svog unuka sa očima k’o u moje šćeri, odgovara babo.
Sanjam svoju majku kako mi obraze ljubi, odgovara sin.
Sanjam svoju sestru dok je branim od svih nedaća ovog svijeta, odgovara brat.
A vi koji živite na javi, ljubite suze njihove, branite ih, volite ih. Ne dozvolite bijesu u vama da nadvlada dobrotu. Nagradite dušu svoju saburom i dostojanstvom.
Ne blatite suze naših milih. Ne gazite preko njihove boli grubim riječima i djelima. Budite voda vatri koja prijeti. Budite melem otrovu svakom. Nemojte zaboraviti da je našim dušama mir lijek, jer smo u rukama nemirnih svoju krv pustili.
