Gdje si dušo moja, kako si, šta radiš?

Direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajeva i supruga bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, Sebija Izetbegović, koristila je, prilikom jučerašnje posjete Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli, službeni automobil Predsjedništva Bosne i Hercegovine, iste one institucije u kojoj joj je zaposlen suprug.

Radi se o automobilu koji za službene potrebe koristi i Bakir Izetbegović. Automobil marke Škoda, registarskih oznaka E30-K-969, službeno je registrovan na Kabinet člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, a kupljen je 2016. godine. Podjećanja radi, Škoda Superb koju koristi upravo Bakir Izetbegović se kreće na tržištu od 50.000 do 60.000 KM.

Prema pravilniku o korištenju službenih automobila, Sebija Izetbegović nema pravo da koristi ovakav tip olakšice, da je tako nazovemo.

“Službeno vozilo je motorno vozilo koje je nabavljeno za službene potrebe institucije i u njenom je vlasništvu ili posjedu, a koristi se za obavljanje prevoza radi vršenja poslova i zadataka rukovodstva institucije, te obavljanje administrativnih i kurirskih poslova institucije iz nadležnosti institucije”, stoji u spomenutom pravilniku.

S obzirom na pravilo, nije sada baš posebno jasno kakve veze imaju Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i KCUS. Dobro, da zanemarimo to što su bošnjački član Predsjedništva i direktorica KCUS-a muž i žena, ali spomenuto pravilo ne spominje nikakvu vezu koja se tiče bračnog odnosa. Ili je ovo neki vid kurirskog posla, kako nalaže pravilnik.

Kada smo već kod KCUS-a, u proteklo vrijeme mnogo se piše o toj instituciji i odlasku doktora sa Kliničkog centra. Brojni režimski, ali i nerežimski mediji o tome veoma često izvještavaju. Poneki objektivno, poneki previše subjektivno, da ne kažemo nerealno. Oni koji ne “gotive” Bakira Izetbegovića i njegove zelene očekivano će “popljuvati” sve što ima veze sa SDA ideologijom, dok oni koji brane zelene boje će reći kako je sve sjajno – bajno, te kako na KCUS-u nikada nije bilo bolje.

Prije nego što bilo šta napišem, da dodam da ne branim boje niti jednih, niti drugih, a niti bilo kojih trećih, četvrtih, petih, šestih ili sedmih. Prenosim isključivo vlastito iskustvo, bez imalo pretjerivanja, dodvoravanja ili uljepšavanja. Source.ba portal nikada nije bio medij na kojem bilo ko od političara i onih koji se bave tim poslom je mogao da “naruči” određeni tekst, pa je tako slučaj i ovaj put.

Kao što svi znate, upravo je dotična gospođa koja se “vozika” u novom bijesnom Superbu direktorica KCUS-a. U posljednje vrijeme, osim vožnje u službenom vozilu za koje nema apsolutno nikakvo pravo ni po ocu, a ni po stričevima, ista je u određenoj vrsti medijskog rata sa pojedinim kolegama novinarima. Ovdje se isključivo radi o vlastitom iskustvu.

Krenimo redom. Dobio sam uputnicu da idem na Klinički centar kako bih radio color dopler vratnih žila, za koji mi je odmah rečeno da se čeka određeno vrijeme. S obzirom da, hvala Bogu dragom, nisam imao do sada nekih ozbiljnijih slučajeva odlaska na KCUS, mislio sam da to “neko određeno vrijeme” podrazumijeva par dana ili najviše par sedmica. Prolazim dvije kartoteke i na kraju napokon dolazim na željenu, gdje mi je gospođa sa prethodne rekla da idem. Čekam u redu, već nas je desetak u redu, a uposlenica koja radi na kartoteci odaje utisak osobe koja prodaje karte za predstavu gledanja vješanja na ulicama Kandahara, a ne osobe koja bi trebala da na najljubazniji način bude u službi građana ovog grada, jer joj je to posao, zar ne?!

Nakon petominutnog čekanja uopće mi ne djeluje da nas dotična primjećuje i da imalo razmišlja o tome da joj u redu, na njenom šalteru, stoji deset ljudi od kojih barem sedam ima preko 60 godina. Na drugim kartotekama i šalterima, koji se nalaze u susjedstvu, nigdje žive duše. I ako dođe poneki čovjek, sve se okonča u par sekundi. Kulturno, ljubazno, konkretno, direktno i jasno. Kraj priče.

I tako, dok i dalje svi mi u tom nekom vlastitom behutu čekamo da nas napokon dotična gospođa, ako je tako mogu nazvati, primi, jedna od gospođa koja uredno čeka u redu pita dotičnu na kartoteci:

“Oprostite, možete li mi samo reći da li treba da čekam kod vas ili moram da idem na drugu kartoteku, ovo je moja uputnica?”

Zbunjeni teleći pogled u daljinu, namršteno lice i spremne otrovne strijelice da se momentalno ispale. A onda krik samouvjerene osobe koja misli da je vlasnica ljudskih sudbina:

– Možete li me ostaviti na miru, vidite da radim i da pišem?!

“Gospođo, samo sam vas lijepo upitala da mi pojasnite, da ne čekam dalje..”

– Znam, ali ne mogu ja na sve strane.

U međuvremenu druga žena ulazi u prostoriju gdje se nalazi šefica kartoteke koja misli da je direktorica svemira i koja ima lično uvjerenje da vedri i oblači po KCUS-u, a dotična se okreće prema njoj, napušta ovaj veoma bitni posao zbog kojeg je maločas odbrusila starijoj gospođi, i širom otvorenih ruku kreće prema toj ženi.

– Gdje si dušo moja, kako si, šta radiš?

Kao da se ništa nije dogodilo prije desetak sekundi, kao da nas nema pred njenom kartotekom desetak, sada već petnaest, kao da maločas nije odbrusila starijoj gospođi. Pomišljam u sebi, šta bih samo sada dao da je meni rekla isto ono što je maločas rekla ovoj starijoj gospođi, ali se ne usuđujem da djelujem, iako u momentu pomišljam na kristalno jasni i rijetko (kod ljudi) prisutni temperament Royja Keanea. Kontam u fazonu, još ako se sada i ja posvađam sa njom, gotovo je, nećemo doći na red do sabaha, jer je i sama zbunjena od svoje personalne zbunjenosti. Problem je što ona ne zna da ne zna. Razmišljam čak i da upalim kameru na mobitelu i da snimam, kontam evo ekskluzive na Source.ba portalu, ali shvaćam da će i to usporiti gospođu koja se zove Pusti Me, Vidiš Da Radim. Sve se dešava na kartoteci za vaskularne bolesti.

Nakon 15 minuta čekanja, određenih nesuglasica oko onih koji nemaju osnove lične kulture i koji preko reda dolaze na red, dotična mi reče da idem na novi šalter, treći ili četvrti (više ni sam ne znam koji je) i da se javim ženi na šalteru za anginologiju.

Napokon dolazim do tog šaltera, tamo naravno nema gužve i druga gospođa je, dapače, bila veoma ljubazna. Ljubazna da mi je, kada je vidjela uputnicu, ekspresno poručila sljedeće:

“Evo ti kartica, na njoj ti je broj telefona, nazovi ga i zakaži sebi termin”.

Pa valjda je logično da to odmah urade, da džaba ne dolazimo na KCUS. Helem. Zovem broj, objašnjavam ko sam, šta sam i šta trebam i onda slijedi odgovor kao iz automata na navijanje:

“Termin vam je 07.09. u 10:00 sati. Ukoliko bude nešto ranije, javimo vam se. Doviđenja.”

Super, kontam u sebi, ali nakon amnezije od par sekundi shvaćam ja je 07.09. = 7. septembar (za pola godine), a ne 7. maj kako sam u prvi mah budalasto pomislio. Grohotom se smijem i idem ulicom. Neki stariji čovjek me pogleda, jedva se suzdržah da se još jače ne nasmijem.

Istog trenutka sam odlučio da odem u privatnu kliniku i uradim taj složeni color dopler vratnih žila. Košta 60 KM, i vjerujte mi da me je stid što sada moram napisati ovo prema onima koji su stajali u istom onom redu gdje sam stajao i ja, a koji vjerovatno nemaju tih 60 KM kako bi imali privilegiju da sve završe za pet minuta. Da, pet minuta! Jebenih pet minuta traje pregled vratnih žila. Život u Sarajevu košta pet minuta. Ni manje – ni više. Pet minuta, a pola godine čekanja. Pa ko koga ovdje je** u zdrav mozak.

Šlag na tortu (sa višnjicom na vrhu) je stigao kada sam u „Apotekama Sarajevo“ tražio lijek za koji su me uvjeravali da NE POSTOJI. Guglaju ljudi kako se zove lijek, ja ne vjerujem i kontam da je sve samo jedan obični komični san. Gospodin nakon višeminutnog guglanja reče:

“Oprostite, ali ovaj lijek ne postoji. Vaš neurolog je očito pogriješio”.

Uzimam telefon, direktno zovem bolnicu (na Otoci), tražim neurologa (sve to u apoteci dok me apotekari zbunjeno gledaju), i direktno me spajaju sa doktoricom koja me dan ranije pregledala. Žena mi opušteno reče da lijek postoji. Prenosim im njene riječi, i dalje ne vjeruju.

“OK. Doviđenja, prijatno. Idem u drugu apoteku”.

– Dobar dan. Kako ste? Imate li ovaj lijek, s obzirom da vaše kolege iz suparničke apoteke rekoše da ne postoji ovaj lijek?!

– Imamo, gospodine. Naravno da imamo. To je lijek koji se pravi u Istanbulu. Tu je u prodaji kod nas, košta 12 KM.

Ne vjerujem. Ponovo se grohotom smijem. Pita me djevojka iza pulta šta mi je, rekoh: ‘Ništa. Sve uredu’.

Ko zna, možda će ova vožnja Škodom (od Predsjedništva BiH) šefici KCUS-a pomoći kako bi se riješila ove što vedri i oblači na kartoteci za vaskularne bolesti i možda će pomoći da se na color dopler, koji traje pet minuta, ne čeka šest mjeseci, te da ove na kartotekama znaju gdje se nalazi Istok, a gdje Zapad.

Ako je tako, Seko halal ti bilo što se “vozikaš” Superbom. Od mene ti je oprošteno!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.