Neretva se bljeskala na prvom pravom suncu ovog proljeća, sa restoranske terase mogla se vidjeti i poneka razigrana pastrmka (pretpostavljam da je pastrmka jer nisam ribar, pa nemam pojma kako izgledaju druge riječne ljepotice iz ribarskog svijeta), s druge strane jezera budila se priroda, a bogami se i na stolu našlo svašta interesantno i privlačno, od miješanog mesa do vrhunskih poslastica, pravih nagovještaja proljetnih izleta u prirodu i restoranski ambijent. Bješe to 5. mart, proslavljao sam godišnjicu braka sa svojom gospođom suprugom na terasi iznad same Neretve podno Konjica, nas dvoje namjenski i smišljeno sami, i sa nama sad već respektabilan niz naših zajedničkih godina…
Nema nikoga na bijelom svijetu ko bi na našem mjestu tog lijepog i sunčanog ranog proljetnog dana mogao i pomisliti da ćemo samo dvije sedmice kasnije živjeti život u sablasnom ambijentu, u neizvjesnosti, u policijskom satu – zlokobnom pojmu kojeg se tek maglovito sjećamo iz rata, a oni dugovječniji i iz djetinjstva i čuvene serije „Otpisani“. Danas taj sunčani dan uz Neretvu izgleda kao trenutak iz nekog drugog svijeta, nekog drugog života, neke druge dimenzije, nespojive sa ovom našom današnjom.
Ko bi uopšte mogao shvatiti kako smo svi zajedno za tako kratko vrijeme iz našeg uobičajenog života zakoračili ravno u noćnu moru? Ustvari, gdje to preko noći nestadoše naši pravi životi? Prizori koje gledamo iza prozorskih zavjesa, zatvoreni u svoje stanove, izgledaju kao scene iz horor filmova – samo što je TO sad naš život! Rijetki prolaznici, poput sjenki, brzo i titravo kao duhovi, pod maskama, vođeni nekom svojom prijekom potrebom, prolaze i nestaju iza ćoška, gledajući da se što prije izgube sa zastrašujuće praznih ulica, kakve nisu bile ni tokom opsade Sarajeva prije dvadeset i više godina. I tada su bile življe, manje sumorne i tužne nego danas… Ali tako je i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori… gdje god se kamera okrene.
Pred otvorenim radnjama scene kao iz filmova iz Drugog svjetskog rata – ljudi stoje u redu, a maske i rukavice na njihovim licima i rukama doimaju se kao prizori kakve smo nekad, u hladnoratovskoj eri, na časovima opštrenarodne odbrane i još koječega u tom nazivu, sebi predočavali zamišljajući nuklearnu katastrofu. Djece nema u parkovima, stari ljudi postali su zatočenici iza svojih potamnjelih prozora, trošeći posljednje godine, možda i mjesece svog života, onako kako nisu ni slutili – u svojevsnoj tamnici vanrednog stanja. Čak i neko ko uopšte nema smisao za ono što stručnjaci nazivaju međugeneracijskom solidarnošću, mora osjetiti neku vrstu tihe tuge gledajući te ljude koji su nekad, kad su bili u snazi, možda gradili ovu zemlju, imali zanimljive i bogate živote, bili poštovani i moćni i pomagali drugima, a danas su samo ljušture uspomena iz neke davne prošlosti, brojevi na čekanju tihog i neumitnog kraja, koji se polako gase u cjelodnevnom policijskom satu.
I taj isti Konjic je samo sedam dana kasnije postao zloglasan geografski pojam jer se neko vrlo bistar i pametan u jeku krize sjetio da u tom gradu okupi 200 ljudi i da veliča sopstvene uspjehe i dostignuća, pa su mu se zvanice s tog skupa razišle kao tempirane biološke bombe, sijući zarazu na sve strane.
Zajednička nevolja
Ipak, postoje nekakvi nagovještaji da nas je sve skupa, na neočekivan način zbližila zajednička nevolja. Ko zna, možda ćemo zbog toga ponovo postati ljudi kakvi smo nekad bili. Zovem svog dugogodišnjeg kolegu, saradnika i prijatelja u Zagrebu, strahujući da ću čuti loše vijesti nakon razornog zemljotresa. Na svu sreću, zebnja je bez osnova, a on je nekako dirnut činjenicom da je za samo sat-dva dobio mnoštvo sličnih poruka iz cijele nekadašnje Jugoslavije. Nekako se počinjemo doživljavati kao braća po nevolji, sa saosjećanjem gledajući Zagrepčane kako se u isto vrijeme bore sa dva velika iskušenja, iako smo potpuno svjesni da ni naša situacija nije mnogo bolja i da im nikako ne možemo pomoći. Te nepoznate i naizgled daleke ljude u Zagrebu, čija očajna i preplašena lica gledamo na ekranima, počinjemo doživljavati kao nekoga ko nam je veoma blizak i čiju patnju teško doživljavamo.
U manje od petnaest dana ništa u našim životima više nije isto. I neće ni biti. Ko zna zašto je to postalo prokletstvo baš našeg vremena, ali suočili smo se s nečim što čovječanstvo nije vidjelo cijelo stoljeće, još od čuvene španske groznice na samom kraju Prvog svjetskog rata, koja je odnijela oko 50 miliona ljudskih života. Naše prokletstvo je u tome što nam se sve ovo dešava pred očima – slike nam dolaze iz svih ugroženih područja u realnom vremenu, pa ih i ne možemo doživljavati drugačije nego kao blisku prijetnju za svakog od nas.
Čak ni čuvena epidemija crnih boginja iz 1972. godine – mnogi je pamte pod zlokobnim nazivom variola vera – koja je, zahvaljujući jednom hodočasniku s Kosova, buknula u tadašnjoj Jugoslaviji (pravi broj žrtava nikad nije precizno objavljen,a tvrdi se da su u najtežim mukama umirali mnogi, posebno vojnici koji su učestvovali u formiranju karantina i transportu i pokopavanju oboljelih) nije izazvala tako mnogo zebnje i straha, zbog jednostavnog razloga – drama se odvijala samo u Jugoslaviji, u zatvorenim klinikama i ustanovama, pa i malim gradovima pretvorenim u karantine, gdje su i bolesnici i zdravstveni radnici bili praktično žrtvovani, ali bez medijske otvorenosti. Danas je sve drugačije – sa dramom se suočava cijela planeta, život na velikom dijelu zemljine kugle praktično je stao, a slike putem medija ulaze u svaki dom. Informacije da su čak i visoki funkcioneri najuređenijih zemalja u karantinu zbog sumnje na zarazu, ostavljaju utisak da više niko nije siguran.
Dramatična nepredvidivost života
Zašto, uprkos izvjesnim strahovima i zebnjama, ipak uspješno podnosimo sve izazove pandemije, iako smo svjesni svih ovih činjenica, zapitaće se svako racionalan: zato što se sve odvija tako munjevito da nismo ni svjesni da se to događa NAMA!
Ko god je prošao rat negdje blizu prve linije, pamti da su postojali ljudi, koji su u najtežim trenucima i najsnažnijim borbama i strahotama izgledali iznimno hladnokrvno i sabrano, vrijedni svakog divljenja. Tek kad se sve završi, kad utihnu puške i granate, isti ti ljudi počinju se tresti od straha gubeći prisebnost do te mjere da uopšte ne vladaju sobom. Tek tada postaju svjesni da se sve to što su preživjeli događalo baš njima.
Mi smo danas razapeti u dramatičnoj nepredvidivosti života u doba korona virusa – strahota još nije utihnula, a mi još nismo u stanju da shvatimo kako je sve to što preživljavamo NAŠ život. A i kako bismo mogli – između onog sunčanog dana u Konjicu s početka priče (a većina nas je donedavno na svoj način i na nekom svom mjestu doživljavala slične trenutke) i ovoga što živimo u ovim trenucima, gotovo je nemoguće izgraditi bilo kakav most i te dvije suprotnosti strpati u jedan ljudski život.
Tek kad skinemo zaštitne maske i rukavice i kad napravimo inventar posljedica, bićemo u stanju da napravimo nekakvu ravnotežu između ta dva nespojiva pola istog života – našeg. Koliko god se situacija činila dalekom od završetka, vrijeme nam je da se spremamo za tu sljedeću, ništa manje stresnu fazu u kojoj ćemo nekako morati pronaći i zakrpiti sami sebe, spojiti i zašiti dvije polovine nas samih – prije i poslije korone.
