Ta ruža koja cijelo ljeto tako divno cvjeta, jutros je ponovo otvorila bulke. Za par dana će ih pretvoriti u šipke, a onda opet otvoriti nove. Čitam da američki priholozi savjetuju ljude da se sa godinama života trebaju ponašati upravo kao ruže. Neke latice vremenom će opasti i ne treba žaliti za njima, nego otvarati nove pupoljke, što bi značilo: sticati nova znanja, vjerovati u sebe, koristiti svoju zrelost kao resurs za nove poduhvate.
Gledala sam staricu kako pokušava da pređe na drugu stranu ulice. Mlada djevojka za volanom nestrpljivo je trubila, požurujući je. Takvu nestrpljivost obično pokaže iskusan vozač, prema onom ko prvi put sjeda za volan. Starica je koračala lagano, nesigurno, već uplašeno pred kolonom automobila koja se već počela formirati. Cupkala je mlada vozačica nervozno i na ka kraju kroz prozor doviknula: „Što ne sjediš kod kuće, kud ćeš takva stara!“
Ništa nije tako neumitno prolazno kao mladost, a ona, baš tako prolazna i nezadrživa, voli da pokaže svoju nadmoć nad starošću. Baš mladost, koju niko nije trajno zadržao, a toliko se uzaludno trudimo, daje sebi slobodu da kaže: „Kud si krenula, stara si, kasno je…“
Dobrodošli i oni stariji od 65
Nedavno me zvao sugrađanin želeći da pohađa kurs grafičkog dizajna i pitao me: „Da li biste me primili na kurs?“
„Pa zašto vas ne bih primila?“
„Zato što imam 65 godina, rekao je!“
„To nije prepreka, naravno da ste dobrodošli!“
„Ali nedavno sam želio da upišem kurs engleskog i tamo su mi rekli: ne primamo kandidate tih godina, usporavaćete grupu!“
Pomislim šta bi se desilo da se raspitivao za kurs plesa, na primjer.
Svoju lekciju sam naučila od Jima, dragog i dobrog šefa. Moje kćerke su bile male i djevojčičasto slatke s kikicama i šnalama i Jim se trudio da ih uči engleski, da ih počasti slasnim američkim bombonama. Mladalački nadobudna procjenjivala sam da je Jim star. Da li zbog sijede kose, ili zbog saharskih vjetrova koji su ga šibali dok je radio u afričkim mirovnim misijama, djelovao mi je srednjovječno. Sada bih rekla srednjovječno, ali tada sam mislila da je Jim, koji je gazio drugu polovinu pedesetih, zapravo star.
Ne znam zašto me je Jim volio. Ali prema meni je bio krajnje popustljiv, tolerisao kašnjenje, smijao se mojim pokušajima da budem duhovita. Sve do momenta kada je Jim sušio pokisli kaputić moje djevojčice, grijao joj ručice i rekao: „Volio bih da imam baš ovakvu kćerku. Nadam se da ću uskoro dobiti dijete“, nastavljao je.
Na to sam ja, sigurna u čvrstinu svoje mladost i pozicije, nespretno i ničim izazvano rekla: “Malo je kasno, o tome je trebalo misliti ranije!“
Odlučila roditi treće dijete
I tako se završila njegova naklonost, Jim je po prvi put pokazao da zna da bude ljut i neprijatan, jako ga je povrijedila moja procjena i rekao je, za mene tako opominjuću i otrježnjujuću rečenicu: “Ko si ti da procjenjuješ šta je za mene rano, a na šta sam ja zakasnio!“
Bezbroj puta kasnije razmišljajući o ovoj situaciji, definišem je kao prethodnicu i prelomnu tačku za mnoge moje kasnije životne odluke.
Imala sam 39 godina kada sam odlučila da dobijem treće dijete. “Prekasno je“, govorili su mi mnogi. Od najbližih, do slučajnih i neupitanih prolaznika. Na pijaci, u redovima za plaćanje računa, na porodičnim sjedeljkama, komšije kojima ne znam ni ime, ocjenjivali su moje godine kao pozne, odluku kao neracionalnu. Štaviše, mnogi su, konstatujući da sam trudna, bez uvoda pitali: “A koliko vaš stan ima kvadrata?“ Jer balkanska duša ima usađen format o tome da su godine i kvadrati stana nužno povezani sa porodičnom srećom, valjda misle da je u većem prostoru više ljubavi. Da li u većoj kvadraturi rastu srećnija i pametnija djeca? Sve manje mogu da podnesem direktnu proporcionalnot ove tvrdnje.
Pred samu trudnoću sam pohađala postdiplomski studij. “Pa šta će ti to, pa kasno je, kasno je…”
I gdje je sad ta granica? Da li starost počinje onda kad izgubite blještavilo uma, ili kad vaše nausnice izgledaju kao je s njih moguće očitati bar kod? Svjedočili smo nedavno sceni kada šef želi da plati svom zaposleniku da usavrši Excel. No on je to zdušno odbijao i govorio: „Star sam, šta će meni to, ne želim…“
Istovremeno znamo da u Americi na primjer, ljudi sa 65 godina upisuju fakultet. Štaviše, da tokom života ostvare izvjesnu ušteđevinu kako bi aktivno starili. Mi bi bili skloni to ismijavati, ne shvatajući da je to način za održavanje kognitivne svježine i da naši balkanski motivi nisu kompatibilni sa ovakvim idejama. Nošen željom da napomene da je starost neumitna, američki autor Michael Kinsley je napisao zanimljiv priručnik pod nazivom: “Starost – vodič za početnike!“
Starci, a početnici
I upravo je to sad pitanje: kada postajemo starački početnici? Gdje je ta linija gdje rano prelazi u kasno, ili gdje “sad je pravo vrijeme“ prelazi u “kasno je sad“. Ili: gdje je granica između najboljih godina za nove početke i momenta kada postaješ “usporivač grupe“. I ko meni treba da odredi da li i na koji način usporavam neku grupu? Ko mi daje za pravo da trubim na pješačkom prelazu, jer starica ne prelazi ulicu željenom/očekivanom brzinom. Gdje je granica kada prestaješ biti mladić, a postaješ starački početnik? Legendarni glumac Bata Stojković je rekao: „Kad jednom ostariš, zažaličeš da dvije stvari, za onim što si pogrešio i za onim što si propustio. Manje će boleti one gde si pogrešio, a više one koje si propustio.“
Zato, dragi starački početnici, koliko god godina imali, vjerujemo da je aktivno starenje način da ponovo otvorimo pupoljke.
Molim vas nemojte prebrzo da starite, jer s kim ću ja onda ostati mlada? Cvjetajmo i blistajmo, jer granica je zapravo tamo gdje je sam povučeš!
