Mjesec se pomolio i provirivao kroz oblake, a blaga ljetna noć vladala. Poslije kiše, sve je izgledalo podmlagjeno, osjećala se priroda svježa i jaka.
Pjesme i svirke čule su se sa sviju strana. Po čaršiji kafane i gostione bile burne. Iz njih je prodirala pjesma i veseli glasovi. Od dulje šetnje osjetim malo umornosti u nogama i svratim se u park, da se spustim na jednu klupu. U parku nije bilo nikoga. Klupe još bile vlažne od kiše. Ugledam da na prvoj klupi neko sjede. Nijesam odmah mogao prepoznati ko je. Malo bolji pogledam: bio je moj, još iz djetinjstva dobri prijatelj Mustafa.
– Oh, to si ti Mustafa! – kliknem. – Akšam hajriola! Šta si sam?
– Nijesam sam. Imam svoje misli, s jima se razgovaram – odgovori Mustafa nekako tužno.
– A šta to misliš i razmišljaš toliko? – upitam ga.
– O nama, o Muslimanima sam razmišlj’o – odgovori brzo Mustafa i uzdahnuvši pogleda u nebo.
Ja ga samo pogledah. Znam, nije mu običaj ovako uzdisati, biti sam i upuštati se u kakve dublje misli. Pogledah ga bolje. Baš tada mjesec rasvijetli tamni park, a ja vidjoh u Mustafinim očima suze. To me dirnu. Htjedoh ga uptati šta mu je, što suze teku, a on progovori:
– Da! O nama sam razmišljao prijatelju. Oh, duša me boli za moju braću i sestre. Evo nastao bajram. I? Kakav bajram? Bajram, da se pije i lije. Izišao sam malo da prohodam. Progjoh kraj jedne gostione. U njoj se čuje pjesma, huka, galama, vriska i psovka. Pogledah kraj zastora na prozoru. Sve naša braća, naši mladići od petnaeste pa do dvadeste godine, posjeli kraj stola puna pića, pa piju i proljevaju. Pogledi su im mutni, tijela slabunjava, prsa upala. U potleušici se širi dim od duhana. Oni sjede pjani, jedan se naslonio na ruke, a drugi mu pruža gotovu cigaretu i zove ga, da zapali. Treći kuac o sto i viče: “Gospoja, još deset flaša!” Za drugim stolom jedan se nagnuo drugom i nešto mu osoro priča, a svaka druga riječ kletva i za njom psovka. Za trećim stolom jednog poljevaju vodom da se razabere. Vrata ne miruju. Trijezni ulaze, pjani izlaze. Smuti mi se pred očima i brzo krenem. Dogjoh do druge gostione. Isti prizor. Pred ovim stoji nekolicina dječaka, pravije djece, od dvanaest, trinaest godina i ogledaju se strašivo na strašnu, bi li išli unutra samo na jednu čašu, dok ih jedan stariji viče: “Hajde, šta se mislite! Neće vas nitko požderati!” Oni se konačno odluče i sa strahom stupaju u “kafanu”, zagušljivu od duhana i vonja alkohola. Nagjoh se kraj treće, četvrte gostione. U jednoj sile dvojica starijih nekog sasvim mladog momčića, da popije čašicu rakije vičući mu: “Popi, nije otrov. Niko ti zla ne misli. Nije gorko, nego sladi malo. Rakija će ti otvoriti apetit za jelo!” Mališan izvali oči i drhtavom rukom lati se čašice, prinese ustima, pine i brzo je povrati, ispljuvavši a pritom ospova, rekavši da mu lažu da je rakija slatka.
Udarim kroz mahalu. Na prozoru nekoliko cura, a pod prozorom dvojica stoje, jedan priča o peštanskom životu, o Madžaricama, kako su lijepe i inteligentne, kako se znaju snaći u društvu, drugi priča o kafanama i životu vojničkom, raskalašenom društvu. Djevojke na prozoru samo se smiju i po koju dobace. Šta bi drugo? Mlade su i zdrave, a krv vrije. I srce želi razgovora, pa kakvog bilo. A do muških stoji, da ih povedu u razgovoru k plemenitijim osjećajima, ili ostavljaju nad ponorom. Na kraju ulice, u jednom tamnom kutu, opazih jednog gdje šapće drugome. “Otac joj je zaspao. Ona je rekla izaći. Ako mi slaže ubit ću je!”, i pri tome opsova. Ljuljao se je na nogama. I onaj drugi u čakširama, izgedao je pjan, ali se vješto držao.
Oh, pa to ti je bajram i? To su naši blagdani! Za to je bajram, da se pije, da nove žrtve padaju, da se zarazuju i da propadaju i fizički i materijalno.
– Ah, kamo roditelji, kamo majke i očevi, kamo naš odgoj, kamo mi!? i opet je teško uzdahnuo i zašutio.
Tišina zavlada. Meni su se redali pred očima velikom brzinom birtije, slabunjavi mladići, puni stolovi, vreva, galama i psovka, pa nevina djeca i djevojke po mušebcima, koje čeznu za lijepom riječi…
Vjetar puhne. Pogledam Mustafu. On je šutio. Sve se je čulo njegovo dihanje. Pogledam mu u oči. Mjesec je rasvijetlio park i ja opet spazim u krupnim i crnim Mustafinim očima suze.
– Ja idem kući – reče Mustafa i naglo skoči. Doviknuo mi je jedva čujno “Allah emanet!” i nestalo ga iza drveća.
Ja sam dugo gledao za njim. Učini mi se kao utjelovljena bol, kao skrajna rezignacija, pokrada se tu ispred mene kroz park kao svijetla traka mjesečeva, zbijena teškim valovima mraka izokola, da tu časovito i s mnogo dojma jače odsine, pa da onda brzo klone negdje za grmom na svježi busen i jaukne, pa tiho proplače, prigušeno zajeca, a suze, od srca trgane, kao rosa samo kapaju…
