Ovo su najčudnija vremena. S tim će se gotovo svi složiti. Životi širom planete se raspadaju ili zbog pandemije bolesti COVID-19, ili kao rezultat razornih socijalnih i ekonomskih posljedica. U jednom takvom trenutku ne iznenađuje da na vidjelo izlazi najbolje i najgore od čovječanstva. Pa ipak, najgorim, gorim čak i od ovih slutnji, čini se prisustvo gangsterske politike u njenim različitim manifestacijama.
Intenziviranje američkih sankcija usred zdravstvene krize nad već umnogome pogođenim državama kao što su Iran i Venecuela upečatljiv je primjer. Ovo pokazivanje primata geopolitike naglašeno je njenim odbijanjem brojnih visokoprofilnih humanitarnih apela za suspenziju sankcija, barem dok traje pandemija. Umjesto suspenzije i empatije, Washington, koji se na sve ovo oglušuje i gotovo radosno pojačava svoju politiku “maksimalnog pritiska”, perverzno grabi priliku da pojača nivo boli.
Još jedna mračna priča je sablasni izraelski ples oko razornog bezakonja pripajanja dijelova okupirane Zapadne obale, koje je obećao izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Insistiranje da svako pripajanje okupirane palestinske teritorije direktno krši fundamentalne normne međunarodnog zakona više se, izgleda, ne doživljava ozbiljno. Možda je zbog ovog Izrael spreman pripojiti teritoriju bez i da pokuša ponuditi pravno opravdanje za zanemarivanje široko podržanog i rigidno interpretiranog pravila da suverenoj državi nije dozvoljeno da pripoji stranu teritoriju stečenu silom.
Isključivo na sili i okupaciji
Ovaj primjer pripajanja dodatno uključuje ekstremno nepoštivanje međunarodnog humanitarnog zakona, utjelovljenog u Četvrtoj ženevskoj konvenciji. U ravni je jednostranog poteza Izraela da promijeni status zemlje na Zapadnoj obali okupirane od 1967. godine na zemlju pod svojim suverenim teritorijalnim autoritetom. Zatim, takvo osmišljeno pripajanje direktno osporava autoritet Ujedinjenih naroda, koji stalnim većinskim konsenzusom smatraju izraelsko prisustvo na Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalemu i Gazi kao zasnovanom isključivo na sili i okupaciji, čineći svaku izmjenu ovisnom o palestinskom pristanku, koji je teško zamisliv ikada.
Zbog svih ovih razloga, ne iznenađuje da čak i izraelski gorostasi, uključujući bivše šefove Mossada i Shin Beta, kao i penzionirane vojne oficire, dižu uzbunu. Naravno, nijedan dio ove izraelske unutrašnje debate ne protivi se pripajanju zato što se time krši međunarodni zakon, odbija autoritet UN-a i Evropske unije te ignoriraju neotuđiva palestinska prava. Sva protivljenja pripajanju unutar Izraela utemeljena su u navodnim negativnim utjecajima na izraelsku sigurnost. Posebno su ovi kritičari unutar izraelskog nacionalnog sigurnosnog establišmenta zabrinuti da će uznemiriti arapske susjede i dodatno otuđiti međunarodno javno mnijenje, posebno u Evropi, te u nekoj mjeri krtičari brinu da će oslabiti solidarnost američkih i evropskih Jevreja za Izrael.
Strana koja podržava pripajanje u izraelskoj političkoj debati, također, spominje sigurnost, posebno u vezi Jordanske doline i naselja, ali u mnogo manjoj mjeri. Za razliku od kritičara, vatreniji proponenti prijapanja tražitelji su zemlje. Oni se pozivaju na jevrejsko biblijsko pravo na Judeju i Samariju (poznate kao Zapadna obala). Ovo pravo se pojačava referencama na duboke kulturološke jevrejske tradicije i stoljeća historijskih veza između malog jevrejskog prisustva i ove zemlje koju smatraju svetom.
Kao i sa izraelskim kritičarima pripajanja, pristalice ne osjećaju potrebu da objasne ili čak primijete nepoštivanje palestinskih problema i prava. Pristalice pripajanja ne usuđuju se iznijeti argument da su jevrejska prava više vrijedna od sukobljenih nacionalnih prava Palestinaca, bez sumnje zato što je njihov slučaj tako slab u pogledu modernih ideja zakona i etike polaganja prava na neku teritoriju. Kao što je bio slučaj tokom cijelog cionističkog narativa, palestinski problemi, težnje, pa čak i postojanje palestinskog naroda nisu dio cionističkog razmišljanja osim kao političke i demografske prepreke. U isto vrijeme, cionizam se sve vrijeme ponaša taktički i oportunistički u pogledu razotkrivanja punog obima svog projekta, fokusira se na ono što može dobiti pod određenim okolnostima, kao i na sve što želi.
Utopija je postala stvarnost
Kada razmatramo evoluciju cionizma od njegovog nastanka, dugoročna težnja da se marginaliziraju Palestinci u jednoj dominantnoj jevrejskoj državi koja obuhvata cijelu izraelsku “obećanu zemlju” nikada nije zaboravljena. U tom pogledu UN-ov plan podjele, iako je prihvaćen kao rješenje u to vrijeme, shvaćen je, zapravo, kao stepenica ka pridobijanju koliko god je moguće obećane zemlje. Tokom posljednjih stotinu godine iz cionističke perspektive utopija je postala stvarnost, dok je za Palestince stvarnost postala distopija.
Način na koji se prema uvodu u pripajanje odnose Izrael i SAD jednako je grozan kao i brisanje Palestinaca, koji će biti opisani kao neposlušna populacija koju treba držati što je moguće iscjepkanijom i razjedinjenijom, kako bi njihov otpor i protivljenje mogli biti efikasno utišani. Netanyahu je uspio osigurati odobravanje za svoj plan pripajanja u sporazumu vlade jedinstva s rivalom koji je postao koalicioni partner Bennyjem Gantzom. Jedini preduslov za prijedlog koji će predati nakon 1. jula je da se obrisi pripajanja podudaraju s teritorijalnom raspodjelom iz prijedloga “Mirom do prosperiteta”, koji je dala Trumpova administracija. Čak i bez objavljivanja Trumpovog mirovnog plana, američko prećutno odobravanje pripajanja nikada nije bilo upitno. Ono proističe iz Trumpove podrške za izraelsko pripajanje sirijske teritorije Golanske visoravni u martu 2019. godine.
Kao što se moglo i očekivati, Trumpova Amerika ne pravi nikakav problem, čak ni ne šapuće Netanyahuu da barem ponudi pravna obrazloženja ili objasni negativne posljedice pripajanja na palestinske izglede za mir. Umjesto toga, američki državni sekretar Mike Pompeo dao je zeleno svjetlo za pripajanje Zapadne obale čak i prije nego što je Izrael formalizirao svoj prijedlog, izjavivši provokativno da je pripajanje pitanje o kojem Izraelci trebaju odlučivati sami (kao da ni Palestinci, ni međunarodni zakon nisu relevantni). Dodao je da će SAD prenijeti svoje mišljenje privatno vladi Izraela.
U neotkrivenoj pozadini, ravnodušnost inicijative o pripajanju čini se osmišljena da UN učini bespomoćnim i da otupi međunarodnu kritiku Izraela. Očekuje se da će pripajanje s oštrom kritikom dočekati nekoliko evropskih lidera i, moguće, demokratski predsjednički kandidat Joe Biden, ali bez ikakve ozbiljne inicijative za međunarodnu kampanju koja bi obrnula ovo otimanje palestinske zemlje. Sudeći po ranijem iskustvu, vjerovatno će nakon nekoliko dana izvještavanja interes opasti i svijet će nastaviti dalje. Čak i Palestinci, obeshrabreni zbog godina jalovog čekanja, izgleda pate, barem privremeno, od kombinacije umora od otpora i neefikasnih inicijativa solidarnosti.
Jeziva melodija prati jezivi ples
Takva procjena još je jedan znak da izraelsko-američki odnosi funkcioniraju u skladu s “gangsterskom geopolitikom” i bez obraćanja pažnje na međunarodni zakon ili autoritet UN-a. To je prezirivi čin, koji gura zakon i moralnost ustranu, dok se politički prostor prisilno čisti za krađu zemlje. Taj čin slijedi nevjerovatni obrazac zvaničnog ponašanja i u SAD-u, i u Izraelu. Prvo, prisutna je prkosna priroda izraelske tvrdnje. Zatim, tu je i kvalifikacija da Izrael mora dobiti geopolitički pečat odobrenja od američke vlade prije nego što nastavi s pripajanjem. Osim toga, tu je i potez američke vlade da vrati loptu Izraelu, rekavši da je odluka o prijapanju izraelska, ali da će ipak dati Izraelu svoje mišljenje privatno, koje se vjerovatno tiče tajminga i prezentacije, bez ikakvog razmatranja o principima.
Jeziva melodija prati ovaj jezivi ples. Izrael kroti svoju jednostranost gestom geopolitičke poslušnosti, i postavivši se tako, ponaša se kao da je odobravanje od SAD-a nešto više od političke podrške. SAD ne propituje izraelsku logiku, a ipak ne želi prihvatiti odgovornost za javno pokazivanje odobravanja. Izjavljuje u javnosti da je Izrael slobodan postupati kako želi, povlačeći, barem za sada, ikakvo javno izražvanje odobravanja ili neodobravanja u pogledu pripajanja.
Ovo vjerovatno neće prouzrokovati nikakve probleme dok se primiče juli, posebno zato što će Izrael predstaviti pripajanje kao djelimičnu implementaciju Trumpovih prijedloga. Sumnjam da će američka privatna poruka biti poruka diskretnog odobravanja, koju će Netanyahu bez sumnje tretirati kao onu koja zadovoljava sporazum s Gantzom. Ovdje se ističe arogancija politike pripajanja. Ne samo da su pravila i procedure svjetskog javnog reda gurnute ustranu, već se i diskurs o transferu prava odvija kao da su ljudi koji su njime najviše pogođeni nevažni, vrsta “internog Orijentalizma”. Takva je realnosti gangsterske geopolitike.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
