Svoje viđenje cjelokupne situacije na svoj FB profil stavila je i Naida Imamović Srnja, koju prenosimo u cijelosti, piše portal Senzacija.ba.
Sve vrijeme sam ćutala, jer se nisam željela oglašvati prije majke i Thee, koja je i pokrenula tu akciju, jer to nije ni moje pravo! Ali, imam potrebu kazati da ta dva dana, u Parizu, su mi najteži dani! Dijete je bilo toliko slabo, da nije moglo stati ni na svoje nogice, majka Amela je htjela otkazati put, da ne bi rizikovala njegov život, no, Hajrudin to nije dozvolio, želio je ići!
Šok u avionu, dijete nema zraka, ne može disati, stjuardesa mu donosi kisik, mjere mu pritisak, ali njega bole te malene ručice, kad mu aparat steže ruku.
Ja nijemo sjedim, molim se Bogu i plačem, krijući se, jer ničije suze nisu bolnije od majčinih i nijedna ljubav nije veća i jača, nego majčina! Nije mogao ni da stoji, a kamoli da hoda, ni da jede ni da pije, ali kad sam vidjela snagu koju je dobio na utakmici, nisam mogla vjerovati, skakao je sa sjedišta, skakao, kad su fudbaleri PSG-a davali golove, osmijeh na licu, rumenilo na njegovim obrazima.
Pitala sam se da li tolika ljubav prema jednom sportisti dijete može vratiti u život, Hajrudin je bio poput zdravog djeteta u tim momentima! Koja to majka ne bi ispunila tako iskrenu želju svome sinu, taman i kad bi ga nosila u naručju do Pariza,koja???
Iako tužan zašto Zlatana još uvijek nema, mi svi ljuti, pričamo svašta, a dječak šuti, ne govori niti jednu ružnu riječ protiv svog uzora, nego se i dalje nada da će se on pojaviti, bar, na vratima hotelske sobe. Majka dodje do naše sobe da bi se isplakala, vrištala i naglas rekla: Zašto Zlatane, zašto si nas ovako ponizio?.
A naš fudbaler, bh. reprezentativac, ne prestaje zvati, ima utakmice, treninge, ali on je sve vrijeme s nama na vezi, brine se za malog i kaže mi: Neka mu dragi Bog da od mog zdravlja.
Iako je dijete, shvatio je da Zlatan neće doći, ali je opet od majke tražio da mu pošalje pismo i nacrta nešto, a šta bi drugo nacrtao nego dres svog omiljenog fudbalera!
Mi nismo ni spavali nikako, da li je on mogao zaspati i da li mirno spava, znajući da jedno dijete umire, sa željom da ga vidi! Da mu je to isto dijete, s kisikom na licu, u dječijim kolicima došlo na noge, a on se nije okrenuo, nego je igrao tenis s Novakom, oduševljavajući time svoju djecu, koja su možda u Novaku vidjeli svog uzora, kao što je Hajrudin to vidio u njemu, ali njima je ta želja ispunjena i hvala Bogu, nije posljednja!
I opet se pitam, da li si za sve znao, da li si tako hladan i bez srca! Još nije kasno da mu ispuniš želju, jer maleni Hajrudin se još uvijek nada, vjeruje ti i čeka te.
Iz Naidinog viđenja situacije, stvari su kristalno jasne. Izgleda da smo svi odreda toliko naivni, isto kao i Naidda, pa idalje ne možemo da povjerujemo u ovu neljudskost, nehumanost i sebičnost Zlatana Ibrahimovića, što je u svakom slučaju, za svaku osudu!
Osmogodišnji dječak Hajrudin Kamenjaš iz Vareša izgubio je bitku sa leukemijom i preminuo 22. decembra 2013. godine u svojoj porodičnoj kući.
