Zar za pravdu uvijek treba ovoliko vremena? I je li ovo pravda? – pitam se danas.
“Holandija priznala odgovornost za 300 muškaraca koji su bili u bazi 13. jula 1995. godine”, piše na jednom portalu. Na drugom portalu piše: “Okružni sud u Hagu odlučio da Holandija nije odgovorna za većinu srebreničkih žrtava.”
Dilema oko toga koji naslov precizniji opisuje ono što piše u današnjoj presudi podsjeća me na dilemu o tome je li čaša do pola prazna, ili do pola puna.
I jedan i drugi naslov su tačni. Oni koji poznaju činjenice vezane za okolnosti pod kojima je srpska strana poubijala 8.372 muškarca i dječaka će se složiti sa mnom.
U bazi se 13. jula, među 5.000 do 6.000 žena i djece, nalazilo nekoliko stotina muškaraca i dječaka. Bili su tu od 11. jula. Holanđani ove ljude nisu brojali. I prije nego što je 12. jula postalo jasno šta se dešava oko baze – da srpski vojnici i policajci odvajaju muškarce i dječake i da neke od njih ubijaju na licu mjesta, nekoliko ljudi unutar baze, među kojima moj otac Ibro Nuhanović, zatim Nesib Mandžić (koji je, spletom okolnosti, preživio), uz moju pomoć, angažirali su nekoliko djevojaka i mladića unutar baze da se sačini spisak svih muškaraca i dječaka koji su u tom momentu bili u bazi.
Sjećam se da je jedna od osoba kojima smo podijelili olovke i sveske (koje smo uzeli od zamjenika komandanta Holandskog bataljona UNPROFOR-a, majora Frankena) bila Asima Akagić. I ona je preživjela i svjedok je ovog događaja.
Nakon sat-dva, u salu za konferencije Holandskog bataljona donijeto je desetak listova papira. Na svakom su se nalazili podaci s: imenom, prezimenom, godinom rođenja, imenom oca i mjestom porijekla. Sve je bilo ručno zapisano. Ljudi koji su ove podatke donijeli iz fabričke hale, gdje su Holanđani “držali” 5.000 do 6000 izbjeglica, rekli su nam da veliki broj muškaraca nije želio dati podatke o svom identitetu. Kada smo sakupili sve listove papira i prebrojali imena, zaključili smo da je onih koji su dali podatke bilo 239.
Tri kopije na tri mjesta
Franken, koji je tog 12. jula predstavljao Holandski bataljon (kasnije ćemo saznati da se komandant, potpukovnik Karremans, zaključao u kancelariju, uz obrazloženje da ima dijareju, nakon povratka sa sastanka s Ratkom Mladićem), sjeo je za sto, prebrojao sva imena, a zatim na dnu zadnjeg lista napisao “239” i potpisao se.
Pitali smo ga – šta će uraditi s tim spiskom, a on je rekao da će ga pokazati srpskoj strani i da će na taj način ljudi na spisku biti zaštićeni. Dodao je: “Jednu kopiju ću poslati u Hag, jednu u Ženevu, u sjedište Međunarodnog komiteta Crvenog križa, a jednu kopiju ću sakriti u gaće.”
Ovo će Franken kasnije ponoviti još nekoliko puta tog i sljedećeg dana, 13. jula, dok su ga moj otac Ibro i Nesib Mandžić molili da muškarce koji su u bazi ne izruči u ruke Srbima.
To što je on uradio sa spiskom, reći će nam tada Franken, dovoljna je garancija za živote ovih ljudi – a sve s ciljem da izbjegne “paniku” izbjeglica u bazi, u momentu kada su holandski vojnici pripremali da sve izbjeglice istjeraju iz baze, odnosno iz fabričke hale, i na taj način ih predaju u ruke Srbima, koji su, zajedno s Holanđanima, stajali na glavnoj kapiji baze.
To će isto Franken izjaviti i tačno 10 godina kasnije. Tada sam stajao u sudnici Okružnog suda u Hagu. Uz pomoć moje advokatice Liesbeth Zegveld, Holanđanke, ja sam 2002. godine pokrenuo tužbu protiv države Holandije vezanu za gore pomenute okolnosti.
Mađutim, advokatica mi je rekla da ja odgovornost mogu tražiti jedino u ime svoje porodice, koja je ubijena, odnosno da mogu formalno tužiti Holandiju samo za svoje roditelje i brata, ali ne i za ostale ljude koji su se nalazili u bazi i oko baze od 11. do 13. jula 1995. godine.
Policajac s ‘lisicama’ za mene
Unatoč tome, skoro sva moja pitanja i činjenice koje sam iznosio odnosile su se na cjelokupnu situaciju koja se u Potočarima odvijala ta tri dana. Kada god sam dobio riječ, ja sam sudijama, kao očevidac, opisivao situaciju u kojoj se našlo oko 20.000 izbjeglica oko baze i 5.000 do 6.000 u samoj bazi.
U taj kontekst sam, onda, smjestio i okolnosti vezane za moje roditelje i brata, koje su Holanđani pred mojim očima predali u ruke Srbima 13. jula 1995. godine.
Tri godine je prošlo, od momenta podnošenja tužbe do juna 2005. godine, u pisanju raznih žalbi i podnesaka, dok konačno Okružni sud u Hagu nije sazvao šest ročišta tog mjeseca, na kojima će se pojaviti šest holandskih oficira i političara koji su u kritičnom periodu odigrali presudnu ulogu u donošenju (ili nedonošenju) odluka od kojih je zavisio život stotina i hiljada ljudi.
Među njih šest bio je i major Franken, kao i komandant Holandskog bataljona, pukovnik Karremans.
Tačno deset godina nakon što je moje roditelje i brata poslao u smrt, pred mojim očima, ispred mene u sudnici je stajao Rob Franken. Bio je metar-dva udaljen od mene. Tik iza mene je sjedio policajac s “lisicama” okačenim za pojasom. Advokatica mi je rekla da policajci nikada na “normalnim” suđenjima ove vrste ne nose lisice. “Pojačali su mjere sigurnosti zbog toga što ne znaju kako ćeš reagirati”, šapnula mi je na uho Liesbeth Zegveld.
Kada je Franken počeo govoriti neistine, odnosno lagati, opsovao sam nekoliko puta na našem jeziku, misleći da me niko neće razumjeti, jer su u sudnici svi osim mene bili Holanđani.
Međutim, policajac iza mene se uskomešao i zamalo skočio sa svoje stolice. Bio je porijeklom iz Makedonije. Diskretno sam se okrenuo prema njemu i rekao na našem jeziku: “U redu je, drug, neću više psovati glasno…”
Oči u oči s Frankenom
Advokatica mi je, onda, dala znak da je sudija dozvolio da ja postavim Frankenu nekoliko pitanja. Ustao sam i pitao sudiju, s obzirom da je službeni jezik na sudu holandski, mogu li govoriti na engleskom jeziku. Dozvolio je.
Franken se ukočio. Dok su mu sudija i moja advokatica postavljali pitanja bio je prilično ležeran i opušten. Sada, kada se sučio sa mnom, čovjekom čiju porodicu je 10 godina ranije poslao u smrt, promijenio je držanje, sasvim.
Pitao sam Frankena: “Da li ste Vi 13. jula 1995. godine naredili izbjeglicama koje su bile u bazi da napuste bazu?”
Franken je odgovorio: “Nisam.”
Tada se i sudija uskomešao, a onda je i on upitao: “Ali, kako su onda izbjeglice izašle iz baze?”
Franken je odgovorio: “Ustali su i izašli.”
Nevjerovatno licemjerje, pomislio sam. Uostalom, ništa bolje nisam ni očekivao.
Postavio sam Frankenu još niz pitanja. Jedno od najvažnijih bilo je:
“Ja sam u ponoć 12. jula, nakon saznanja da su u Ljekari bez granica ispred baze vidjeli devet tijela ubijenih muškaraca, došao u Vašu kancelariju i pitao Vas šta znate o tome i Vi ste mi odgovorili: ‘Hasan, to nije tačno. Ja znam da su Srbi u Bijelu kuću zatvorili 43 muškarca, preko puta kapije baze, i da ih tamo ispituju. Ja ću odmah ujutro otići da vidim kako ih tretiraju, ali nema nikakvih tijela ubijenih muškaraca… I ne širi te dezinformacije među izbjeglicama u bazi. Ne želim nikakvu paniku ovdje…'”
Franken je pred sudijom odgovorio: “Da, nisam ti rekao istinu.”
“A zašto?”, pitao sam ga.
Odgovorio je: “Da se u bazi ne bi stvorila panika…”
‘Neću ti oprostiti…’
I tako su Holanđani, po Frankenovom i Karremansovom naređenju, 13. jula 1995. godine istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardima. Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije plastične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički usmjerili prema kapiji: “Out, out. Go, go…”
Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su ubijeni. Franken je u posljednjem momentu mom ocu rekao: “Ti možeš ostati, jer si bio na sastanku s Mladićem.” Moj otac je pitao: “A moj mlađi sin, i moja žena?” Franken je odgovorio: “Reci ocu da, ako neće da ostane, može ići.” Tako sam posljednji put vidio svoje roditelje i brata. Mene nisu istjerali iz baze, jer mi je na grudima visila plastična akreditacija, na kojoj je pisalo Hasan Nuhanović, uposlenik Ujedinjenih naroda.
Nakon višesatnog ispitivanja i rasprave u sudnici, krenuli samo ka izlazu kroz debela drvena vrata. Okrenuo sam se i moj pogled se susreo s Frankenovim. Gledao me je nijemo. Nije to bio onaj arogantni Franken, visoki, utegnuti oficir s brkovima. Nekako mi je izgledao duplo manji. Bio je u civilnom odijelu, pomršav, skoro potpuno sijed.
U njegovom pogledu sam pročitao: “Oprosti mi…”
Ja sam mu pogledom odgovorio: “Neću ti oprostiti…”
Otišao je niz hodnik, pognut.
Dvanaest godina života
Ja sam otišao u stan koji sam iznajmio nedaleko od suda, kod željezničke stanice u Hagu. Upalio sam TV i prebacivao kanale, nadajući se da ću barem nakratko uspjeti misliti na nešto drugo.
Nisam uspio. Proganjao me je Frankenov pogled.
Počeo sam plakati. Plakao sam dugo.
Tada me nazvao moj drug Alosman Husejnović, novinar, koji je tada živio i radio u Holandiji. Ispričao sam mu šta mi se dešava i on mi je rekao: “Kako možeš bilo šta osjećati za nekoga ko je tvoju porodicu poslao u smrt?! On zbog tebe nije plakao…”
Nedavno sam utvrdio da sam, nakon tog juna 2005. godine, zbog tužbe, na saslušanjima, konsultacijama s advokaticom u Hagu i Amsterdamu bio 25 puta. Advokati države Holandije će do posljednjeg momenta pred sudijama tvrditi da Holandija nije odgovorna za bilo šta što joj se pripisuje kao krivica. Za moga oca oni će citirati Frankena, koji je izjavio da je mom ocu dao izbor. “Kakav izbor?”, pitao sam. Da ostane živ sa mnom, starijim sinom, ili da umre s mlađim? On je, kao što bi i svaki drugi otac uradio, izabrao ovo drugo. U podnescima sudu državni advokati su napisali i to da ja preuveličavam stvari, da na sve gledam samo iz svog ugla i da izvrćem činjenice.
Da opišem to kako su oni izvrtali činjenice tokom cijelog postupka, trebala bi mi cijela knjiga. Napisali su, crno na bijelo, i to da Holandski bataljon nikada nikakve izbjeglice nije istjerao iz baze.
Zašto sam ja morao u ovoj birokratsko-sudsko-advokatskoj zavrzlami, punoj zamki, svjesno smišljenih pravnih komplikacija, nedostatka bilo kakvog suosjećanja ili empatije, morao provesti 12 godina svoga života? Nekada sam u kratkom roku morao napisati po nekoliko stotina pitanja, zasnovanih na činjenicama, koja je onda moja advokatica pretakala u pravno-formulizirane podneske.
Spisak, ipak, postiji
Da nije bilo holandske nevladine organizacije koja se tada zvala IKV, zatim IKV pax Christi, a sada PAX, koja je iz mene bila sve vrijeme, i njihovih vrijednih visokomoralnih ljudi, koji su mi dali podršku i bili uz mene u sudnici, možda bih negdje uz put potpuno izgubio vjeru u ljudskost.
Ja sam, pored Nesiba Mandžića, jedini svjedok koji je, nakon srebreničkog masakra, mogao pokrenuti potragu za tom listom sa 239 imena. Nigdje je nisam mogao naći. Na svu sreću, “naletio” sam u Tuzli krajem ljeta 1995. godine na predstavnike organizacije Human Rights Watch. Oni su onda, koristeći svoje veze, od Ministarstva vanjskih poslova Holandije tražili spisak.
Tek nakon tri mjeseca, u jesen 1995. godine, ovo ministarstvo je od Ministarstva odbrane Holandije uspjelo “pribaviti” kopiju spiska. Stajao je negdje u nekoj ladici. S tim spiskom sam počeo seriju putovanja u Hag, kako bih od tamošnjih vlasti tražio da se direktno angažiraju u traženju nestalih iz Srebrenice.
Na spisku se ne nalaze imena svih muškaraca i dječaka koji su se bili tog dana u bazi, već samo onih koji su pristali dati svoj identitet 12. jula onima koji su pravili spisak.
Prije petnaestak godina otišao sam direktoru Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Bosni i Hercegovini. Njegova organizacija je do tada sačinila i objavila nekoliko izdanja Knjige nestalih osoba u Bosni i Hercegovini. Posljednje izdanje je bilo u dvije verzije. Jedna je bila po prezimenu, a druga po mjestu nestanka, odnosno mjestu na kojem su poslednji put viđeni živi ljudi čija imena se nalaze u knjizi.
U Potočarima 1.889 nestalih
Pitao sam ga koliko je u knjizi ljudi s mjestom nestanka “Potočari”. Rekao mi je da ne zna. Onda smo zajedno izbrojali sva imena pored kojih je kao mjesto nestanka bilo navedeno “Potočari”, čime su bili obuhvaćeni i oni unutar, i oni koji su bili izvan baze UN-a.
Broj je bio 1.889.
Ukupan broj žrtava na spomeniku u Potočarima je 8.372. Dakle, preostali broj žrtava su oni dječaci i muškarci (i jedan broj žena) koji su krenuli kroz šumu.
Toliko o brojevima. Šta će ovi brojevi, odnosno statistika, značiti u daljem utvrđivanju odgovornosti Holandije, ja to ne mogu reći.
U “mojoj” presudi protiv Holandije iz septembra 2013. godine piše da su “pripadnici Holandskog bataljona morali znati da će moj otac i brat biti ubijeni ako ‘izađu’ iz baze”. Moja majka je također ubijena, ali se presuda ne odnosi na nju. Ona je kao žrtva isključena iz presude jer se sud “ograđuje” od žena – “Holanđani nisu morali znati da će i žene biti ubijene”.
Današnja presuda je na neki način proširena presuda po mojoj tužbi iz septembra 2013. godine. Sud je sada sa broja tri odgovornost proširio na broj 300. Kako će biti dalje, niko ne može reći u ovom momentu.
Ovaj članak sam napisao na molbu Al Jazeera Balkans danas, 16. jula 2014. godine, s nadom da će javnost u regionu razumjeti barem dio traume kroz koju prolaze ljudi koji su preživjeli genocide u Srebrenici u svojoj borbi za istinu i pravdu. Ova borba je jednako bolna i preduga bez obzira da li se radilo o onima koji su počinili genocide, ili onima koji su ovom činu doprinijeli na neki drugi način.
