Nekada davno bio je dom stotinama njemačkih rudara koji su očajnički tražili sreću u namibijskoj pustinji. Međutim, samo 100 godina pošto je Kolmanskop izvirio iz pijeska kao oaza u sred Namiba, ponovo se vraća prahu iz kog je potekao.
Turisti i fotografi sada hrle u ovu pustinju, kako bi fotografisali kuće koje polako gube bitku protiv vjetra i pijeska.
Grad je i izgrađen i napušten u roku od svega 40 godina i decenijama je prepuštan na milost i nemilost pustinji.
Velike kuće sada su većim dijelom pod pijeskom, ali rudarska kompanija De Beers otvorila je muzej 1980. kako bi sačuvala barem djelić istorije Kolmankskopa.
Kolmanskop je osnovan početkom 20. vijeka kada su u Namibiji mogli da se nađu dijamanti i na samoj površini pijeska.
Radnik željeznice Zakarijas Levala našao je dragulj 1908. “čeprkajući” po pijesku nedaleko od šina.
Pokazao ga je šefu Augustu Štauhu koji je kamen testirao i potvrdio da je riječ o dijamantu.
Vijest je pokrenula “dijamantsku groznicu” i za samo nekoliko godina stotine Nijemaca zaputilo se u pustinju da u njoj traži bogatstvo.
Kolmanskop je rastao i uskoro počeo da podsjeća na pravi njemački grad.
Stanovnici su sagradili bolnicu, salu za svečanosti, elektranu, škole, malu aleju, pozorište i sportsku halu.
Grad je čak imao prvi rendgen na južnoj hemisferi i prvi tramvaj u Africi.
Do dvadesetih godina 20. vijeka, 300 odraslih Nijemaca, 40 djece i 800 domorodaca plemena Ovambo živjelo je u Kolmanskopu.
Ipak, kada je cijena dijamanata počela da pada poslije Prvog svjetskog rata, grad je počeo da propada, a bogatiji stanovnici preselili su se na jug. Potpuno je napušten 1954.
