Od stvaranja prve države Južnih Slavena, koja će s vremenom prerasti u Jugoslaviju, prošlo je tačno jedno stoljeće, a čak i spominjanje imena zemlje koja se dezintegrisala početkom 1990-ih u krvavim ratovima izaziva različite i, uglavnom, veoma emotivne reakcije.
Historičare i filozofe historije zabrinjava falsifikovanje historijskih istina i redukovano predstavljanje historije, u kojem se motivi za stvaranje Jugoslavije uvijek ili izbacuju iz narativa ili guraju duboko na marginu. Jugoslavija je nastala kao težnja naroda slavenskog juga da ostvare slobodu u nezavisnom političkom uređenju, a sve ostalo jesu pogrešne interpretacije prošlosti.
Stvaranje Jugoslavije, koja je ispočetka formirana kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), bio je rezultat težnji naroda da se oslobode imperijalnog jarma, a politički uvjeti stekli su se tek krajem Prvog svjetskog rata, kad postaje jasno da Austro-Ugarska monarhija prestaje postojati i kad iz SAD-a dolazi politička poruka koja omogućuje nacionalnu samostalnost, objašnjava uvjete iz kojih je nastala Jugoslavija historičar iz Sarajeva Husnija Kamberović.
Krah velikih imperija
“Ideja o stvaranju jedne zajedničke države Južnih Slavena rezultat je marginaliziranosti tih naroda u velikim imperijama koje su na Balkanu dugo vodile svoju politiku, ali se ta ideja realizirala tek koncem Prvog svjetskog rata, u vrijeme raspada tih velikih imperija. Slom Habsburške monarhije i Ruskog carstva koncem Prvog svjetskog rata, uz napomenu da je Osmanlijsko carstvo već poslije Balkanskih ratova 1912/1913. faktički prestalo biti bilo kakav faktor na ovom dijelu Balkana, te isticanje američkog koncepta sadržanog u programu nazvanom ’14 tačaka’, koji je sadržavao i pravo naroda na samoodređenje, doveli su do ujedinjenja jugoslavenskih naroda u jednu državu. Dakle, ključni moment bio je nestanak velikih imperija i pravo naroda na samoodređenje.”
Kamberović kaže da je većina tadašnjih političkih elita željela stvaranje jugoslavenske države i da je stvaranje te države tada odgovaralo većini naroda. Hrvati i Slovenci bili su nezadovoljni položajem u Habsburškoj monarhiji, pojašnjava Kamberović, dodajući da je stvaranje Jugoslavije otvaralo nove perspektive nacionalnog razvoja.
Neke nedoumice o svrsishodnosti ulaska u Jugoslaviju imali su uglavnom narodi koji su nakon Balkanskih ratova i odlaska Osmanlija doživljavali novu državu kao svojevrsnu okupaciju, kaže dalje Kamberović.
“Crnogorci su imali različite poglede, bili su prilično podijeljeni, između ostalog, i zbog toga što su od 1878. funkcionirali kao neovisna država sa vlastitom dinastijom, ali su i oni krajem rata najprije proglasili ujedinjenje sa Srbijom, koja se 1. 12. 1918. ujedinila sa Državom Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Možda su najnezadovoljniji bili Makedonci, koji su imali negativno iskustvo od Balkanskih ratova 1912/1913, kao i Muslimani u Sandžaku i Albanci na Kosovu, s obzirom na to da su oni taj ulazak u jugoslavensku državu doživljavali ne kao okvir za vlastitu afirmaciju nego kao neku vrstu okupacije.”
Jugoslavenska ideja potekla iz Hrvatske
Ironično, danas se jugoslavenska ideja, koja je nastala u krugu napredne hrvatske inteligencije onog vremena, najviše osporava u Hrvatskoj, a jugoslavenska država najnegativnije konotacije dobija upravo iz hrvatskih intelektualnih i političkih krugova. Jugoslavija je bila najbolja historijska opcija za Hrvate, pojašnjava historičar iz Zagreba Tvrtko Jakovina, jer su sve druge opcije, dugoročno, bile izrazito štetne za hrvatski nacionalni interes.
“Kao prvo, to je u mnogočemu bila hrvatska ideja, ta jugoslavenska ideja, a, s druge strane, u tom trenutku nije bilo nijedne druge povoljnije opcije u kojoj bi Hrvatska mogla drugačije završiti sretno ili hrvatski prostor drugačije završiti sretno. Kad kažem ‘sretno’, onda to znači da je ispred Hrvata ili hrvatskih zemalja po ugovorima koji su tada sklapani postojala mogućnost da Hrvati završe poput Mađara. I to je bila sasvim realna stvar, jer su Talijani svoj ugovor sklopili, a Srbi su bili prva žrtva u svjetskom ratu i jedna od opcija Srbije tada je bila eventualno stvaranje ‘Velike Srbije’.”
Formiranjem Jugoslavije spriječeno je stvaranje “Velike Srbije”, tvrdi Jakovina, koji objašnjava da bi dijelovi današnje Hrvatske ponudom, koju je dobio, pa odbio predsjednik Vlade Srbije Nikola Pašić, pripale Srbiji. Vlada Srbije imala je dvije opcije i dva rješenja i jedno od njih je bilo stvaranje “Velike Srbije” “okupljanjem srpskih zemalja ili okupljanjem zemalja na kojima žive isključivo Strbi ili stvaranje velike južnoslavenske države koja će se protezati od Karavanki do Vardara. To su bile dvije opcije s kojima su operirali”.
Da nije došlo do stvaranja Jugoslavije i da je Pašić prihvatio ponudu Antante, državni prostor Južnih Slavena izgledao bi bitno drugačije, a Hrvati vjerovatno nikad ne bi uspjeli ostvariti svoju nacionalnu, političku i kulturnu autonomiju. Mnogi danas ne razumiju da bi bez Jugoslavije prostor hrvatskih zemalja ostao rascjepkan na nekoliko dijelova.
“Prema tome, hrvatske zemlje sasvim bi sigurno završile rascjepkane i samo je bilo pitanje ostaju li one nekakav djelić teritorija između Zagreba i Rijeke koji bi bio pod vlašću banske vlade u Zagrebu ili bi to također bilo pripojeno Austriji ili vjerojatnije Mađarskoj. Za hrvatske političare i Hrvate svaka je druga varijanta bila neobično nepovoljna u dugoročnoj perspektivi i te zemlje bi se našle potpuno podijeljene između barem triju faktora. Pitanje je bi li ijedan imao elemente hrvatske države. I pitanje je bi li taj teritorij, s tako malim i nerazvijenim narodom, ikad imao magnetsku sposobnost privlačenja ostalih elementa koji bi završili u Italiji ili Srbiji, kao što se to dogodilo nakon Drugog svjetskog rata.”
Ambicije Nikole Pašića
Kad govori o ponudama Antante Nikoli Pašiću i njegovom odbijanju, Kamberović podsjeća da je dogovor podrazumijevao da Srbija dobije Bosnu i Hercegovinu i dio Dalmacije, ali je isto tako podrazumijevao da se Srbija, u korist Bugarske, odrekne istočne Makedonije i još nekih dijelova koji su u Srbiji smatrani “srpskim nacionalnim interesom”. Pašićeve ambicije bile su veće od “Velike Srbije”.
“Pašić je to odbio iz mnogo razloga, a mislim da je ključno bilo njegovo uvjerenje da se time ne rješava srpsko nacionalno pitanje. On je smatrao da se srpsko nacionalno pitanje može riješiti stvaranjem države veće od ‘Velike Srbije’. Jednostavno, moglo bi se zaključiti kako je stvaranjem jugoslavenske države 1918, koja je u svoje okvire uključila većinu jugoslavenskih naroda, bila stvorena mogućnost da se ti narodi dalje afirmiraju. Međutim, sukobi koji su počeli odmah nakon njenog stvaranja nisu opravdali prvobitne nade.”
Imena onih koji su učestvovali u stvaranju Jugoslavije gotovo su zaboravljena, a njihovo “brisanje” iz javnog prostora provodi se smišljeno i sistematski. U Hrvatskoj se išlo čak toliko daleko da su biste, poput one Frane Supila u Cavtatu, uništavane, a ideja jugoslavenstva demonizirala se.
Današnji odnos prema historiji najviše govori u kakvom se stanju nalazi ne samo šira intelektualna zajednica, rezolutan je Jakovina, nego i kakvim se motivima u naučnom radu vode “ozbiljni” historičari.
“Jednim dijelom riječ je, što se tiče struke i povijesne znanosti, o potkapacitiranim ili vrlo slabim znanstvenicima, a, s druge strane, sve su humanističke znanosti velikim dijelom odraz aktualne situacije u društvima. Hrvatska živi već jedan dugi niz godina, desetljećima, upravo na opreci onome što je bilo. Jugoslavija je bila shvaćana jedino kao velikosrpska ideja i tvorevina, a onda i sve drugo s tim povezano nakon stjecanja neovisnosti. Umjesto da možemo hladne glave analizirati prošlost mi smo to pretvorili u primarno političko pitanje.”
