Sve je počelo kad je još nekoliko dana prije prve utakmice finala između Crvene zvezde i Budućnosti Nebojša Čović, “prvi čovjek” Košarkaškog kluba iz Beograda, zatražio pomoć države (Srbije) kako bi utakmica bila fer i regularna. Bio je to signal da će na parketu biti nešto više od košarke, čim je upućen poziv državi da se uključi u sport.
Poziv državi je, zapravo, poziv onome ko državom upravlja; dakle, bio je to apel Aleksandru Vučiću, ljubitelju Zvezde, da ne dozvoli da klub iz Podgorice odnese sumnjivu pobjedu u finalu ABA lige. Jer, ako su Crnogorci po čemu poznati, to je da vole preko veze da srede stvari. Vjeruje se da se vode poslovicom: “Ako nešto ne može da se plati parama, onda sigurno da može sa baš mnogo para.”
Dakle, utakmica je počela još prije izlaska košarkaša na teren, tako što su se portali bliski državama međusobno peckali i podizali tenzije. Jasno je bilo da će te utakmice igrati, sa jedne strane, Milo Đukanović, a sa druge Vučić. U loži Budućnosti uvijek sjedi ekipa čija su imena procesuirana prilikom istrage za šverc cigareta. Njihovo gnijezdo i njihovo čedo je Budućnost. Nažalost, uzalud sav sport, treninzi, taktike i talenti, jer kad dođe do finala, priča se svede na imena dva političara, dva predsjednika.
Maksimir nas ništa nije naučio
Nema više tu ni gradskih klubova, pa ni “zdravih” prepucavanja na nivou Beograd – Podgorica, što katkad zna da bude i zanimljivo; ne, utamice se koriste za tihi obračun dva predsjednika, kao i za podizanje nacionalističkih tenzija na obje strane, skretanje pažnje sa gorućih socijalnih problema, protesta i nemira, tako da je sport postao savršeno sredstvo manipulacije masom, nažalost.
Prva utamica između Zvezde i Budućnosti u Beogradu pokazala je da ove naše državice od one utakmice na Maksimiru, kad se raspadala Jugoslavija, nisu odmakle ni makac. Ništa od te utkamice nisu naučili naši vlastodršci, odnosno jesu – koriste je kao model da ponovo svađaju ljude.
U Beogradu se skandiralo ekipi iz Podgorice na užasan način. Iako Budućnost, kao tim, čine igrači iz makar četiri nacije (što bi trebalo da govori u prilog onom gradskom u imenu kluba, a ne nacionalnom), sa tribina se skandiralo “Ustaše…” i “Šiptari…”. Ali, to su tribine, nije to pozorište, to nije “ništa nova”. Nema opravdanja, ali nema ni iznenađenja.
Nedodirljivi sinovi u ‘vip’ ložama
Ono što se nikako ne može opravdati skandrianjem sa tribina je loš rezultat Budućnost iz prve dvije utakmice u Beogradu. Zvezda je “razbila” Budućnost, a razlika je išla i do 40 poena. Trener Budućnosti Jasmin Repeša se žalio kako mu je čitav sako bio mokar od pljuvačke, jer su sa tribina konstantno urlali i pljuvali ga. Ali, nema te pljuvačke koja može opravdati 40 razlike.
Mediji iz Crne Gore bili su zaprepašteni psovkama i psovanjem sa tribina u Beogradu, tvrdeći da je takva atmosfera nezapamćena i užasna. Činilo se da će sljedeća (ili sljedeće) utakmica koja slijedi u Podgorici pokazati šta je sportski duh, šta je grad i gospodsko navijanje, što je dostojanstvo i da Podgorica neće pratiti primjer Beograda. Ali, ne; treća utakmica po redu, odigrana u Podgorici, pokazala je da su nacionalisti svugdje isti, da su braća rođena, da je stoka svugdje stoka i da je između užasa u Beogradu i Podgorici samo znak jednakosti.
Sa tribina u Podgorici čule su se iste psovke, samo sa promijenjnim ulogama, u Podgorici se skandiralo “četnicima”. Ali, dok su izlazili na teren igrači Zvezde, navijači Budućnosti su im pripredili sraman doček. Ne samo sa tribina da su ih zasuli psovkama i pljuvačkom, već iz prvih redova, onih takozvanih povlašćenih, skočili su “junaci” da pljunu i urlaju na igrače. Ta ekipa sa sjedišta najbižih terenu, oni su gori od svih nacionalista na tribinama. Navijači na tribinama, oni zagriženi, koji vole svoj klub, pa ih ponesu emocije da vrište i skaču, to je najveća gospoda za ove iz “vip” sjedišta na samom parketu. Jer, u te povlašćene stolice sjedjeli su sve “sinovi”.
Nema tu sporta, košarka je poražena
To je posebna kategorija u Crnoj Gori. To je užasno frustrirana ekipa ljudi, koji ništa samostalno postigli u životu nisu, osim što su se rodili kao sinovi nekih velikaša uspjelih u mulju mutnih vremena. E, oni bez imena, oni su sinovi koji su se ostrvili baš na igrače Zvezde, koji su došli u Podgoricu da igraju utakmicu. Sinovi su pomisliil da je došlo njihovo vrijeme da ispolje komplekse, da se jogune i odigraju kakvu značajnu ulogu u međudržavnom konfliktu na parketu. Nesvjesni da dva čovjeka vuku konce ta dva kluba, nesvjesni da su i oni pioni, pljuvali su i uralli, zalijećali se na igrače, na profesionalce, kojima se, vjerovatno zbog atmosfere u Beogradu i Podgorici, smučio sport kao takav.
Jedan od pljuvača iz prvih redova bio je i sin ministra policije. Drugi pljuvač je zaposlen u Agenciji za sprečavanje korupcije, treći je sin jednog od ljudi koji su nekad drmali Agencijiom za nacionalnu bezbjednost Crne Gore. I sve tako, sve sin do sina, do velikog “sina”.
Budućnost je dobila druge dvije utakmice i očekuje se posljednja, odlučujuća majstorica u Beogradu u ponedjeljak. Ko god da dobije, Zvezda ili Budućnost, sport je na gubitku, jer su dva, navodno gradska, kluba taoci dva političara i stavljeni su u službi jačanja nacionalizma i podizanja narodnih tenzija. Tu nema “k” od košarke, tu nema “s” od sporta. Rezultat je potpuno nebitan, jer košarka je poražena.
Ostalo je da iščekujemo ko će pobijediti u pljuvanju. Ništa više…
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
