Drugi je pak prikazan u popratnom programu Forum, gdje se prikazuju filmovi ponešto eksperimentalnije forme. Nama je međutim zanimljiv što se bavi jednim od najjezivijih zločina iz razdoblja ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Morska grobnica
Prvi od ta dva filma je “Fuocoamare” (Oganj na moru) talijanskog dokumentarista Gianfranca Rosija, venecijanskog pobjednika iz 2013. Drugi je “Dubina dva” srpskog debitanta Ognjena Glavonića. Rosijev film bavi se Lampedusom, otokom koji je već 15 godina glavni “hot spot” za imigrante koji brodovima bježe iz Afrike. Glavonićev se film pak bavi zloglasnom aferom iz 1999. kad je riječna patrola na dnu Đerdapa pronašla hladnjaču punu leševa Albanaca ubijenih na Kosovu.
Rosijev film priča je o Lampedusi, uspavanom jugu Italije, pučinskom otoku koji je živio u potpunoj anonimnosti dok 2000. nije postao prihvatna točka za Afrikance koji se brodovima žele domoći Europe. Ujedno, Lampedusa je postala i morska grobnica u čijoj se blizini utopilo oko 6000 ljudi. Rosi prikazuje cijelu gamu lokalnih karaktera, od djece i ribara do lokalnog liječnika koji prati trudnoće Afrikanki. Prikazuje nam svijet dubokog mediteranskog Juga koji i sam ima nešto trećesvjetsko, pa vam se čini da je samo puki slučaj razlog što i sami Lampedužani nisu ostali s onu stranu “žice”. Rosi prikazuje morbidni suživot normalnog i strašnog: dok lokalna nona pirja balancane, na radiju se čuje da je kod otoka more progutalo 40 ljudi. Dok ljudi bježe od rata, lokalni se mulci igraju rata i pucaju iz praćku na kaktuse. A onda, dramaturški kirurški precizno, Rosi ulazi u srce tame i prikazuje samo jednu akciju Obalne straže u kojoj će iz broda izvući stotine dehidriranih, polumrtvih Afrikanaca. Rosijev “Oganj na vodi” izuzetan je dokumentarac u kojem se vizualna začudnost spaja sa zrnom humora i operske sentimentalnosti. Taj film predivna je posveta svakodnevnom heroizmu ljudi i otoka koji je Europa izdala i ostavila da se nosi sam s egzodusom.
Film Ognjena Glavonića
“Dubina dva” Ognjena Glavonića film je koji naslov nosi po tajnoj operaciji MUP-a Srbije. Cilj akcije je bio da se uklone leševi pobijenih civila u ratu na Kosovu, te kriomice smjeste na lokacije u Srbiji, ponajviše u masovni grob u Batajnici kod Beograda. Operacija bi ostala tajna da riječna patrola na Đerdapu nije 1999. spazila i iz Dunava izvukla hladnjaču prizrenskih registracija sa 85 leševa. Glavonić svoj film konstruira kao detektivski dokumentarac: počinje od slučaja đerdapskog kamiona, prati svjedočenja vozača i zaduženih za ukop, da bi se krug potom proširio i doveo nas do svjedočenja preživjelih u masakru u Suvoj Reci 1999. Glavonić pritom koristi strogu, rizičnu, ali efektnu dokumentarističku metodu.
Sve teže otvaranje tema
U filmu nema slike svjedoka, ni svjedočenja, kao ni arhivskih materijala. Režiser koristi kao off zvuk izbor od 400 sati audio svjedočenja tijekom procesa srpskim generalima na Haaškom sudu. Dok u offu čujemo srpske i albanske svjedoke kako govore, slika nas vodi u (najčešće devastirane i prazne) prostore gdje se radnja zbivala: Đerdap, Priština, Suva Reka, Batajnica. Danas ti prostori izgledaju najčešće nevino banalno, a pejzažem dominiraju rasulo, propast i devastirani relikti socijalističke modernizacije. Glavonićev postupak, ukratko, podsjeća pomalo na fotografije Sandre Vitaljić koja je fotografirala nevinu prirodu na mjestima nekih od najpoznatijih stratišta.
Pred deset, pa i petnaest godina, dokumentarci ovakve vrste su zahvaljujući Factumu i B92 i u Hrvatskoj i u Srbiji bili česti i važni. U obje su zemlje javnosti otvorili oči za zlodjela naših i “naših”. Paradoks je da je desetljeće kasnije klima u obje zemlje takva da je ovakve teme sve teže otvarati, a u Hrvatskoj idemo prema tome da će to postati nemoguće. “Dubina dva” dobrodošla je gesta otpora takvom “napretku”.
