Fond za humanitarno pravo (FHP) pozvao je istražne organe da ispitaju navode iz Dosijea “Uklanjanje dokaza o zločinima tokom rata na Kosovu: Operacija skrivanja tijela”. Fond je u ovom dosijeu naveo i 110 osoba koje imenuju kao odgovorne. Iz dokaza proizilazi da je odluka o skrivanju tragova zločina isplanirana najkasnije u martu 1999. godine na najvišem državnom nivou, stoji u dosijeu. Napominju da do danas niko u Srbiji nije odgovarao za opsežnu operaciju skrivanja tijela kosovskih Albanaca u masovne grobnice.
U dosijeu, koji se bavi istraživanjem operacije skrivanja i uništavanja tijela kosovskih Albanaca koje su ubile srpske vojne i policijske snage na Kosovu 1999. godine, navodi se da su učestvovali pripadnici Resora javne bezbjednosti i Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije i Vojska Jugoslavije preko svojih odjeljenja za asanaciju terena. Osim njih, dodaje se, u uklanjanju leševa učestvovali su i civili i radnici javnih preduzeća, čije mašine i druga logistika su takođe upotrebljavani.
Nemanja Stjepanović, istraživač Fonda za humanitarno pravo, rekao je da je u martu 1999. godine kod predsjednika Slobodana Miloševića održan sastanak na kome je isplanirana operacija prikrivanja zločina, očito sa ciljem da se izbjegne krivični progon rukovodstva Srbije i SR Jugoslavije.
“Na tom sastanku pored Miloševića bili su prisutni i ministar policije Vlajko Stojiljković, načelnici oba resora MUP-a, Državne bezbjednosti Radomir Marković i Javne bezbjednosti Vlastimir Đorđević, a vrlo vjerovatno i predstavnici Vojske Jugoslavije. Milošević je tada Vlajka Stojiljkovića zadužio da operaciju prikrivanja tijela sprovede u djelo”, rekao je Stjepanović.
Gotovo cio državni aparat je bio uključen u ovu operaciju, kaže Milica Kostić, direktorka Fonda za pravna pitanja, navodeći da je određen broj tih osoba i dalje zaposlen u državnoj upravi.
“U samom dosijeu identifikovano je 110 osoba imenom i prezimenom koji su učestvovali u operaciji skrivanja tijela bilo kao planeri, organizatori ili direktni izvršioci, ali i drugi učesnici prije svega predstavnici državnih organa koji su u vrijeme operacije za nju znali i na različite načine joj doprineli”, rekla je Kostić.
Dodala je da su među njima mahom pripadnici policije i vojske, ali i da se tu nalaze predstavnici nekoliko državnih preduzeća, tužilaštava, sudova, domova zdravlja.
Osim odsustva procesuiranja odgovornih, nedostatak stvarne volje u potrazi za nestalima evidentan je i u činjenici da relevantni državni organi sa relevantnim ratnim arhivama skrivaju podatke koji mogu biti značajni u potrazi za nestalima, kaže Milica Kostić prije svega misleći na arhive Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane.
“Nesumnjivo je da je jedna od glavnih prepreka u procesuiranju odgovornih osoba, ali i u potrazi za nestalima, činjenica da su danas u državnim organima i dalje zaposlene osobe koje su učestvovale u zločinima počinjenim tokom ratova ili učestvovali u samoj ovoj operaciji”, ukazala je Kostić.
U dosijeu “Uklanjanje dokaza o zločinima tokom rata na Kosovu: Operacija skrivanja tijela”, navodi se da su od 2001. godine na teritoriji Republike Srbije na četiri lokacije otkrivene masovne grobnice sa 941 tijelom Albanaca ubijenih na Kosovu 1999. godine, prevashodno civila koji su stradali van borbe.
Navodi se i da su pronađena tijela žena i djece, a da je najčešći uzrok smrti bio “strelne rane na glavi, što ukazuje da su žrtve stradale u egzekucijama van borbi”.
I danas se 1.659 osoba vode kao nestali tokom i poslije rata na Kosovu. Od njih 428 su Srbi, a preko hiljadu je Albanaca i ostalih, rekao je Bekim Blakaj, izvršni direktor kosovskog Fonda za humanitarno pravo. On je na predstavljanju dosijea podjelio sa prisutnima svoje iskustvo u radu sa porodicama nestalih.
“U to vrijeme, 2000./2001. godine, prije nego što su otkrivene masovne grobnice koje su predmet ovog dosijea većina članova porodica nestalih nisu htjeli da vjeruju, odbili su da vjeruju da su njihovi članovi porodice, koji su se vodili kao nestali, ubijeni. Za to su se pobrinuli neki loši ljudi, ratni profiteri koji su od njih uzeli ogromne sume novca lažući ih da imaju informaciju da postoje neki tzv. tajni zatvori u Srbiji, tajni zatvori u Albaniji”, ispričao je Blakaj navodeći primjer jednog oca koji je rasprodavao imovinu i davao novac tim ratnim profiterima vjerujući da mu je sin jedinac živ da bi njegovo tijelo kasnije bilo pronađeno u grobnici u Batajnici.
Fond za humanitarno pravo pokrenuo je inicijativu za stvaranje batajničkog mjesta sjećanja, a u vrijeme objavljivanja ovog dosijea u toku je peticija podrške koju je do sada potpisalo više stotina ljudi.
Predsjednik Udruženja porodica kidnapovanih i ubijenih na Kosovu Simo Spasić je nakon predstavljao dosijea prvo zatražio minut ćutanja za sve žrtve, a potom zatražio da FHP u Beogradu predstavi nalaze o ubijenim i kidnapovanim Srbima, Romima i Gorancima i upitao “šta bi im se desilo da na Kosovu govore samo o srpskim žrtvama, dok u prvom redu sede porodice albanskih žrtava”.
Predstavnici FHP-a rekli su da oni ne djele žrtve prema nacionalnosti i da je ta organizacija uradila mnogo više na pronalaženju dokaza o sudbini nestalih Srba, nego državni organi Srbije.
Šesnaest godina nakon otkrića prvih masovnih grobnica u Srbiji ne postoje nikakva obilježja koja bi ukazala na to da su na teritoriji Srbije pronađene stotine leševa žena, djece i muškaraca civila stradalih u brojnim masovnim zločinima na Kosovu.
