Iftaru je pored žitelja spomenutih mjesta, iftaru je prisustvovala delegacija vjerskih i nacionalnih institucija iz Sandžaka koju su činili: predsjednik Mešihata muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, predsjednik Skupštine SBK i generalni sekretar BANU muftija Muamer-ef. Zukorlić, direktor Medrese „Gazi Isa-beg“ Rešad-ef. Plojović, predsjednik Bošnjačke demokratske zajednice dr. Jahja Fehratović i rukovodilac Mearifske službe mr. Enver-ef. Omerović.
Iftaru je također prisustvovala visoka delegacija Ambasade Bosne i Hercegovine u Skoplju.
Nakon iftara i prigodnog programa, prisutnima se obratio muftija Muamer-ef. Zukorlić čije obraćanje prenosimo u cjelosti.
GOVOR MUFTIJE MUAMER-ef. ZUKORLIĆA NA IFTARU U SKOPLJU
Bismillahi-rahmani-rahim
Dame i gospodo, braćo i sestre, es-selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.
Zahvalan sam Uzvišenom Stvoritelju što me je počastio da večeras budem ovdje sa vama, u Skoplju, u ovom predivnom ambijentu iftarskome, punome bereketa, koga ukrašava sve ovo što su ljudi vrijedni napravili, a čiji su najveći ukras ljudi. Zapravo, u ovoj dvodecenijskoj borbi punoj uspona, ponekad postavim sebi pitanje treba li možda zastati, odustati, prepustiti drugima. Ponekad, u nekoj kušnji, kaže se: „Za koga, zbog koga“, ali zaista večeras, gledajući vas, takva pitanja potpuno gube smisao. Vas ovdje, Bošnjake u Makedoniji, zajedno u jednom safu, Bošnjake Sandžaklije, Bošnjake Torbeše, braću Albance, Turke, Makedonce i sve druge, na jednome mjestu, na jednome skupu. A divan li je to skup na kome su ljudi okupljeni mimo ličnog ovosvjetskog materijalnog interesa. Takvih je skupova jako malo, a oni su nama i današnjoj ljudskoj civilizaciji najpotrebniji. Ljudi se obično okupljaju motivirani nekim interesom, a evo nas ovdje – vi iz Skoplja kao domaćini, a gosti iz Skoplja i ostalih dijelova Makedonije. Neki su krenuli od podneva, neki od ikindije, ostavili sve i došli ovdje. Došli na iftar, ali ne iz gladi i žeđi, za zalogajem hljeba koga imaju, hvala Allahu dž.š., u svojoj kući, već žedni ljudskosti koju možemo osjetiti samo kada smo sa drugim ljudima. Čovjek ne može bez drugih ljudi ni u nesreći ni u sreći. Nesreću je teško podnijeti bez drugih ljudi, a sreću ne možete osjetiti dok je ne podijelite sa drugim ljudima. Evo smo i mi iz Sandžaka, iz Novog Pazara došli večeras da budemo ovdje sa vama. Preko Kosova oko četiri sahata, još nekih pola sata na granici, dok su provjerili ko smo, šta smo, što li ćemo, gdje li ćemo. Pitao sam se šta li provjeravaju, a poslije toga sam shvatio da će nas provjeravati sve dok budemo dolazili rijetko. Kada budemo dolazili često, onda nas neće provjeravati. Morat ćemo malo češće da nas bolje upoznaju. Tako da ne brinemo zbog toga. Zadržavanja od pola sata su nam pomogla da ono vrijeme do iftara, koje obično sporo teče, brže prođe. Ne žalimo ni zbog čega toga, jer ovaj večerašnji susret puni srce, dušu i čovjeka čini da se u potpunosti osjeća čovjekom. Mi Bošnjaci smo željni ovoga, treba nam ovo, jer smo uz Palestince najraseljeniji narod na svijetu. Možda jedini narod na svijetu koji je tri ili četiri puta brojniji izvan domovine, nego u domovini.
Mene pitaju ovih dana i mjeseci: „Dobro, 21. je vijek, zašto ti je toliko bitno da si Bošnjak? Još si muftija, vjernik, univerzalac, a sad si zapeo hoćeš to bošnjaštvo po svaku cijenu!“ Da, bitno mi je da sam Bošnjak. Koliko? Onoliko koliko sam ugrožen i kao pojedinac i kao kolektivitet. Onog trenutka kada budem imao maticu, domovinu, Bosnu koja neće biti u dejtonskim invalidskim kolicima, već normalna država koja može kao i druge države da zaštiti svoga građanina, ali i svoga Bošnjaka ma gdje bio, pristat ću da budem manje Bošnjak nego sada. Onda kada mi više ne bude prijetio novi talas genocida, pristat ću da budem manje Bošnjak. Kada budem imao čvrste državne garancije i međunarodne mehanizme, kao i sve druge nacije i narodi, onda ćemo bošnjaštvo staviti u drugi plan i pristati da u duhovnom, civilizacijskom i svakom drugom smislu budemo univerzalni članovi i balkanske, i evropske i svjetske zajednice.
Međutim, vi znate da smo mi Bošnjaci, uprkos historijskoj činjenici, i onoj prije islama i onoj u toku islamskog perioda, narod koji je pokazao najviši stupanj pacifizma, potpune orijentiranosti miru. Nažalost, surovost odnosa među narodima u svijetu, a posebno ovdje, nije nam respektirala tu vrijednost, već nam je to iskorišteno kao naivnost i posljedica toga je deset talasa suočenja sa genocidom, na vrhuncu s onim koga smo obilježili prije tri dana u Srebrenici. Nakon devetnaest godina mi u Srebrenici, u Bosni još nismo pokopani. Neko me pita čemu sada ta nacionalna i vjerska priča, a svi ti u Srebrenici, Prijedoru i drugim stratištima pobijeni su samo zato što su muslimani, Bošnjaci. Zato, braćo i sestre, uprkos svemu što nam se desilo, uprkos najgorčem historijskom iskustvu i najskuplje plaćenim historijskim lekcijama, mi nismo i nećemo dopustiti da obolimo od bolesti mržnje, ne iz slabosti, pa ne i iz milosrđa, već zbog činjenice da pripadamo nacionalnoj, etičkoj i vjerskoj kulturi koja vjeruje da je mržnja slabost onoga ko je nosi. Mržnja je vatra koja prži okolo, a najviše, najprije i na koncu sprži onoga u kome se nalazi. Zato mi nećemo i ne znamo mrziti. Isto tako, deset genocidnih lekcija je i previše da bi Bošnjaci ikada više dozvolili naivnost. To što ne mrzimo, što ne pozivamo na osvetu, ne daje nam za pravo ni po vjerskoj, moralnoj ni drugoj osnovi i vrijednosti da budemo naivni, a bili smo u nekoliko navrata. Tu naivnost platili smo hiljadama nevino pobijenih žrtava.
Kako odgovoriti na sve to? Svakako da je odgovor kompleksan i zahtjeva veoma ozbiljan pristup, pa i analizu. a ovo nije prilika da ulazimo dublje u tu temu. Zlo se može pobijediti samo dobrom, ali ne naivnim dobrom, simboličkim, već dobro organiziranim dobrom. Istina će biti poražena samo ako se od nje odustane. Ako se od istine ne odustane ona ne može biti poražena. Definitivno, mi moramo biti svjesni da se ne može očekivati od vuka da promijeni ćud, ni u 21. vijeku, ni dalje u budućnost. Vuk neće mijenjati ćud, već će zauvijek ostati ono što jeste. To je njegova priroda, pa zato samo naivni traže od vuka da prihvati pravila demokracije i poštuje ljudska prava. Samo naivni će razgovarati i pregovarati sa vucima i ubjeđivati ih da prestanu biti krvožedni. Pametni to nikada neće raditi, jer oni znaju šta im je činiti da bi njihovo stado bilo bezbijedno. Oni znaju kako se čuva stado i koja su to pravila koja vuk poštuje: dobra ograda, šarplaninac i dvocijevka. Onda, ne fala ti ga vuče – volja ti budi demokrata, fašista, diktator, to je onda tvoj problem. Tada će vuk da prođe pored tora i da ti kaže „merhaba“. Onda će da bude fini jer je shvatio da ti razumiješ njegov jezik. Naravno da postoje razne vrste ograda i oružja, ali narod koji je neuk, nepismen i neškolovan pripremljen je da bude žrtva genocida. Zato je naša najjača ograda znanje i obrazovanje, nauka i podizanje obrazovnih institucija. Naša dvocijevka je pero, olovka i to je oružje kojim se moramo naoružati. To je, zapravo, ono što je i dovelo do formiranja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, muških i ženskih medresa, dječjih vrtića, škola Kur’ana itd. Zato je osnovana i Bošnjačka kulturna zajednica, koja je za veoma kratak period pokazala kakav je autoritet i koliku snagu okupljanja ima ovdje. Možete osnovati organizacije kakve hoćete, ali nije isto ako te organizacije vodi neko ko ne vjeruje u ono zašta su osnovane; ili neko čije je srce u nekoj drugoj ideologiji, a desio se tu; ili neko ko želi da od nekog fonda prigrabi interes za sebe. Takve organizacije ne uspijevaju. Organizacije koje imaju Dževada-ef. Hota, akademika Huskovića, profesora i predsjednika BKZ Džemila Bektovića, nemaju alternativu osim uspjeha. Zapravo, ljudi su mjera kvaliteta svake pojave i svakoga projekta i to je ono što nas večeras ovdje čini posebno ponosnim.
Obrazovanje, istina i sve druge vrijednosti imaju smisla ukoliko se implementiraju u srca ljudi, a ljudi su onoliko vrijedni koliko znaju da rade zajedno. Nedavno sam u Priboju komentirao, pod utiskom pobjede njemačke reprezentacije nad Brazilom, da se desi čudo da Brazil izgubi 7:1. Pitali su me kako je to moguće. Moguće je, jer brazilska reprezentacija je bila sačinjena od mlađih, zanešenih umjetnika fudbala, koji su mislili da je fudbalski obračun sa Njemačkom igra. Sa Njemačkom ništa nije igra, pa makar to bio i fudbal. Nijemci k’o Nijemci, pokazali su najviši stupanj džematske svijesti. Timsku igru bez zanosa pojedinca, zajedničku igru koja je dovela do tog rezultata, a na koncu i do osvajanja šampionata. Poslanik s.a.v.s. kaže: “Mudrost je izgubljena star vjernika – uzme je gdje god je nađe.” Evo nam mudrosti, da nešto naučimo i od njemačke fudbalske reprezentacije. Svugdje oko nas su znakovi mudrosti i poruke, samo ih treba čitati.
Organizovani narod je nacija. Vodile su se bespotrebne rasprave u Bosni prije popisa oko nacionalnog identiteta. Ne želim da ulazim u tu raspravu, ali da li smo samo narod ili nacija – pitanje je. Da li ćemo živjeti kao organizovani ili neorganizovani i dezorijentisani. Nacija je organizovani narod. Država je najviši stepen organizovanja jednoga naroda. No postoje i drugi slojevi. Evo smo mi danas ovdje, zahvaljujući safu, nacionalnom safu i organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice, koja je članica Svjetskoga bošnjačkoga kongresa. Dakle, mi Bošnjaci, kao nacija, imamo šansu uspjeti i opstati, očuvati svoj nacionalni identitet, ali i svoj biološki opstanak, samo ukoliko budemo organizovani narod, a to znači nacija. Nekada, suočavajući se s raznim anomalijama i u Bosni i u Sandžaku, učini mi se da imamo mnogo pukotina. Postavim pitanje da li ćemo konačno dokazati kapacitet nacije. Ali evo, kada mi je teško u Bosni i Sandžaku, ja ću doći ovdje u Skoplje, grad Gazi Isa-bega, grad duhovnosti, tradicije, grad koji može da drži lekciju Balkanu u mnogim aspektima, jedan od najljepših gradova sa najljepšim i najboljim građanima i narodima. Doći ću ovdje, kao što sam došao večeras, da napunim svoje baterije kako bih nastavio svoj mukotrpni, ali veoma časni put borbe za punu slobodu, dostojanstvo i konačno miran život bošnjačkog naroda i svih drugih ljudi koji žive zajedno sa Bošnjacima. Evo, nije ni slučajno da ovaj kapacitet okupljanja možemo imati samo u ovome mubarek mjesecu, mjesecu Ramazanu, mjesecu posta, mjesecu gdje čovjek najuvjerljivije demonstrira svoju ljudskost. Mimo Ramazana često u čovjeku pobjedi životinjsko, biologija, tijelo, porivi, požude, razne potrebe koje čovjek ima kao zemaljsko biološko biće, ali koje ugrožavaju ljudskost.
Braćo i sestre, materija nije prirodni ambijent čovjeka, iako čovjek ima u sebi tijelo kao materiju. Zato je ovaj svijet prirodni ambijent životinjama i one se sjajno u njemu snalaze. Vidite, životinje nemaju razum, univerzitete, akademije, a ne prave nikakve probleme kakve pravi čovjek. Nemaju probleme sa ekologijom, ne proizvode smeće, ratove, ne skreću pravac kiši i rijekama. Životinje se bolje od nas snalaze u prirodi, na ovome svijetu, na Zemlji. O odnosu s prirodom mi možemo učiti od životinja. Ljudska civilizacija što je naprednija – sve više uništava, što ima više znanstvenih istraživačkih institucija – sve manje čistoga zraka, sve manje zdrave hrane, a sve više priče o zdravoj hrani, sve više lijekova, a sve više bolesnijih. Dakle, raskorak postoji između čovjeka i prirode, čovjeka i ovoga svijeta. Znate zašto? Čovjek nije čisto prirodno biće, čovjek je polu-natprirodno biće, jer pored svoje prirodne, materijalne i zemaljske dimenzije ima u sebi dušu, razum – božanske darove koje mu je Allah dž.š. darovao i time ga učinio polu-natprirodnim bićem. Zato čovjek ne može da se potpuno ostvari u sreći i materiji na ovome svijetu. Može jedino da bude potpuno sretan u moralnom, vjerskom, imanskom ambijentu. Zato kada kod čovjeka dominira moralnost i vjera – čisti moral i čista vjera, on tada demonstrira ljudskost. Zato smo mi bolji ljudi u Ramazanu nego van Ramazana. Kod čovjeka koji je van Ramazana po navici ohol, dok posti nema oholosti poslije ikindije, čak i kada je nervozan zbog cigare. To je tada druga hemija. Nema oholosti, jer dobrovoljni glad i žeđ su demonstracija ljudskosti. Tada pokazuješ da si jači od svoje životinje u sebi. Tada pokazuješ aksiomu da se vrijednost čovjeka mjeri po tome koliko se može ustegnuti, a ne po tome koliko može šta da učini.
Zato ovakav skup možete ovdje napraviti samo u Ramazanu, nikako van njega. U Ramazanu smo najviše ljudi, u Ramazanu praznog stomaka i svedenih strasti i poriva stavljenih pod kontrolu čovjeka. Tada imamo stvarni ljudski osjećaj i za onog gladnog u Somaliji i Etiopiji, ali i za onog paćenika i dijete u Gazi što mu bacaju bombe, ni krivom ni dužnom, samo zato što je različite nacije i vjere. Tada su ti senzori za ljudskost, solidarnost i sve ono što čovjeka čini čovjekom pravi i najjači. Zato, braćo i sestre, ovaj iftarski susret, ovdje u Skoplju, jeste festival istine, pravde, čovječnosti, dobročinstva i na koncu, prije svega, festival islama.
Braćo Bošnjaci, sestre Bošnjakinje, Turci, Albanci i svi drugi koji ste ovdje prisutni, još jednom braćo Bošnjaci Torbeši, za vas mahsuz selam. Znam da vas otimaju, ali ja znam da ćete biti tamo gdje jeste. Mi se ni o koga ne otimamo, ali svojoj braći smo otvorili i srca i vrata. Zato vam mubarek olsun ovaj dolazak, mubarek olsun svima ovaj susret, ovaj mubarek Ramazan, s dovom da nam se ukabule ibadeti posta, namaza, Kur’ana i svih drugih, da nam se ukabuli ovaj susret. Molim Svevišnjeg Stvoritelja da nam da snage da budemo pravi, dobri ljudi, odlučni da činimo dobro, pametni i obrazovani, dostojanstveni i odlučni, da budemo dosljedni istini i pravdi i da uvijek budemo na pravoj i svojoj strani. Molim Svevišnjeg Stvoritelja da ovaj skup obaspe bereketom, milošću, da podari nama i porodicama zdravlje, uspjeh i sreću na ovome svijetu, a da nas na onome svijetu daruje Džennetom. Hvala svima.
