Gotovo svuda ćete u ovom gradiću sresti blizance. Za samo nekoliko minuta u centru Bužima uvjerili smo se u ovaj fenomen – u porodicama Vučelj, Isaković, Handanović, Duranović, Mamić, Bunić, Ćatić, Dulić, Dizdarević, Bajrić…
Ponosan je, stoga, ovo grad blizanaca – jednojajčanih, dvojajčanih, istospolnih, različitih polova.
Zumreta Hodžić, matičarka u Matičnom uredu Opštine Bužim, kaže da je “to godinama prisutno, i to sam naslijedila dolazeći na ovaj posao. Veliki je broj slučajeva da porodice imaju po desetero, čak i petnaestero djece, i među njima je podosta blizanaca.”
Nema, zapravo, odjeljenja u osnovnim i srednjim školama, a da nemaju barem jedan par blizanaca.
“I tako je to godinama”, kaže pedagoginja u Osnovnoj školi Bužim Emina Vučelj, koja se konačno navikla raditi u školi s tolikim brojem blizanaca.
“Blizanci ne zloupotrebljavaju tu svoju drugačiju poziciju u razredu i rijetke su situacije da se predstavljaju imenom brata ili sestre, što je ranije bilo slučajeva. Svi su jako dobri, ali su se znali i našaliti na taj način.”
“Teško je to objasniti”, riječi su Ameta Dizdarevića, koji takođe ima blizance. “Ljudi su izgleda zdravi, priroda je ovdje zdrava, čista. I to je to…”
I u porodici Bećira Salkića dva su para blizanaca, među desetero djece. Bećir u šali kaže da je “među skromnijima” kada je riječ o broju djece.
“Sve sam ih iškolovao. U bolnici ni ja, ni supruga, niti jedno dijete nismo još bili”, kazuje Bećir, dodajući da sve prisutnija ekonomska kriza očito ovdje ne ostavlja traga.
“Jedno dijete – k’o ni jedno. Vjeruj, kada hoće sreća da ih imaš desetero, problema nema.”
A zapravo priča oko ovog bužimskog fenomena krenula je od ovdašnjeg novinara i publiciste Nedžiba Vučelja.
“Kada sam u ratu dobio blizance, u traženju dječijih kolica za njih uputili su me u jednu porodicu, pa u drugu, treću, desetu… svi su imali blizance. Onda sam to počeo istraživati i vrlo brzo je utvrđeno da je to normalna pojava ovdje i da nije nikakav ratni fenomen.”
Vučelj navodi da je fenomen očito vezan za žene, a ne za muškarce, jer “poznajem mnogo ljudi koji nisu iz Bužima, ali su oženjeni iz ovih krajeva i imaju blizance. Pa, eto, ni ja nisam iz Bužima, već moja supruga.”
Vučelj kaže da se još uvijek na ovom području rađaju blizanci, iako se, istina, rađa manje djece nego ranije, jer mladi odlaze u inostranstvo.
“Ali, siguran sam da se po Evropi rađaju bužimski blizanci”, zaključuje Vučelj.
I sve je to opredijelilo roditelje blizanaca da pokrenu inicijativu da se Bužim i zvanično proglasi “gradom blizanaca”. Opštinsko vijeće bi u februaru, povodom obilježavanja 20. godišnjice postojanja ove opštine, trebalo donijeti tu odluku.
Ako je Karlovac u susjednoj Hrvatskoj grad djece, tako bi i Bužim mogao biti grad blizanaca, pa bi se mogli ovdje okupiti svi blizanci iz regije. Međutim, kažu svi, neka i piše “Bužim – grad blizanaca”.
