Dok je kao dijete bio u bešici uvijek je plakao, ali ne kao ostala djeca zbog gladi ili bolesti, već zbog žeđi.
– Kako je vrijeme prolazilo, količina vode koju sam pio povećavala se. Najviše vode sam znao popiti ljeti kada se kosila trava. Dva sina mi nisu mogla nanijeti vode sa izvora, koji je bio daleko od mjesta koševine. Moje sinčine mi donesu kanistere po pet litara, ali ja ih na brzinu popijem, na nekoliko dušaka. Dok se oni vrate na posao, ja ponovo ožednim i tako svaki dan – kaže Imamović.
Prisjeća se momačkih dana, kada je jednom s ahbabima otišao na poznati tradicionalni teferič na Sebinje kod Kaknja, mjesto poznato po nestašici vode. Neki su zarađivali prodajući vodu koju bi donijeli u kanisterima. Kada je ožednio, Mustafa je prišao jednom dječaku, koji je prodavao vodu, dao mu nekoliko tadašnjih dinara i pitao ga koliko može dobiti vode za te dinare. Dječak je odgovorio:
– Za te pare popij koliko hoćeš.
– Naravno, nije znao šta će ga snaći. Nageo sam veliki kanister i kada sam ga skoro ispraznio, počeo mi je otimati kanister i govoriti da nije znao da mogu toliko vode popiti – kaže Mustafa i dodaje: U vrijeme turske vladavine u Bosni i Hercegovini tadašnji vojskovođa je mojoj porodici ostavio fermane. To su važni i originalni dokumenti koje danas malo ko zna prevesti. Ostao nam je još samo jedan. To nam je vojskovođa ostavio, zajedno s 12 originalnih sablji s balčacima i svojom puškom. I sablje su nam pokradene, a pušku posebne izrade je moj brat nekome prodao za totalno male pare – žali se Imamović.
