Postoje i znakovi da je SAD počela sa inovacijama i promjenama. Nakon šest godina ”vođenja iz pozadine” i podvlačeći beznačajne crvene linije, predsjednik Barack Obama je počeo da traži inovativne, fleksibilne načine – diplomatske i vojne – kako bi odgovorio na globalne prijetnje.
U 2015-oj Obamina administracija je bila ključna u stvaranju pariškog klimatskog dogovora i obuzdavanja iranskog nuklearnog programa. Prošle sedmice je američki sekretar odbrane Ashton Carter otkrio predloženi vojni budžet za 2017. godinu, koji nam pokazuje planove za jači globalni stav. Prijedlog je obuhvatio finansiranje operacija u Aziji, ponovno snabdijevanje vojnog arsenala za borbu protiv ISIL-a i predanost razvoju tehnologije.
Glavni dio prijedloga je bilo veliko povećanje finansiranja Evrope kako bi se podržao NATO. Mnogi evropljani će ovaj Carterov prijedlog doživjeti kao olakšanje, jer je Evropa ponovo u fokusu SAD-a. Međutim, dublja poruka je mnogo manje ohrabrujuća. SAD djeluje jer evropski partneri nisu reagovali. Ova činjenica je uznemirujuća, jer je američki angažman potreban kako bi se stvorio momentum, ali je Evropa ta koja je bila glavni uzročnik pomjeranja svjetskog liberalnog poretka u pozitivnom smjeru. Prominentnost Evrope, koja je rasla skoro dvije decenije, kao i njena moć bi mogle opasti.
2011. godine nakon NATO-vih operacija u Libiji, koje su u potpunosti otkrile granice evropske vojne moći, tadašnji sekretar odbrane SAD-a Robert Gates je posjetio Brisel. Njegova poruka bila je: ”Ukoliko se sadašnji trendovi u poništavanju evropskih mogućnosti odbrane ne zaustave i smanje, budući politički SAD lideri neće smatrati da je američko finansiranje NATO-a vrijedno.”
U godinama nakon toga Rusija je anektirala Krim i destabilizirala istočni dio Ukrajine, nestabilnost na istoku je prouzrokovalo ogromnu migrantsku krizu, a terorizam je postao ozbiljan problem i prijetnja. Uprkos svim pričama o jačanju evropske odbrane, postiglo se jako malo značajnih rezultata. Američka promjena proračuna nije rezultat evropskog stabiliziranja; ona prikazuje shvatanje da prijetnja Rusije ne smije proći neprovjereno. Ova tačka je nastala nedavnim izvještajem Rand Corporaition-a koji pokazuje koliko bi ranjivi bili baltički partneri NATO-a: Estonija, Latvija i Litvanija usred napada Rusije. Kako jako niske cijene energije stavljaju Kremlj pod pritisak, tako se povećava i rizik da predsjednik Vladimir Putin potpali vatru nacionalizma.
Pojednostavljeno, američka odluka da se konfrontira sa Rusijom vraća sjećanje na prijašnje događaje u kojima se Evropa pokazala kao nejaka u rješavanju konflikata – kao što je to bio rat u Bosni ’90-tih godina. Trenutna situacija je ipak malo opasnija, podsjeća na Hladni rat kada je Evropa bila samo predmet, a ne učesnik u geopolitici. Ovaj kontinent ponovo rizikuje da postane šahovska ploča na kojoj SAD i Kremlj igraju za svoje povlastice.
U 2001. SAD je bila zaslužna za jednu petinu svjetske ekonomije, danas je zaslužna za tek jednu šestinu globalnog totala. Bez obzira koliko odani i inovativni američki lideri ostaju, SAD sama ne može da garantuje liberalni nacionalni odred. Da bi postigli uspjeh, trebaju im saučesnici, a Evropa je uprkos stagnaciji, na vrhu svjetske ekonomije, te čini savršenog kandidata (samo kada bi se sabrala).Tokom dvadesetog stoljeća, Evropa je bila prvi partner SAD-u. Danas, kada je opet potrebna, Evropa se kreće prema marginama. Ukoliko lideri ne promijene smjer, bolno rastakanje liberalnog svjetskog poretka će se nastaviti.
Autorica je bivša španska ministrica spoljnih poslova i potpredsjednica Svjetske banke.
