Krajem februara Evropu je zahvatila izbjeglička kriza. Hiljade izbjeglica pokušavale su da iz Turske prijeđu u Grčku. Grčke vlasti su odgovorile suzavcem, ne mareći za porodice i djecu. Sada koronavirus prijeti da će preplaviti ionako nesanitarne i pretrpane kampove na granici između dviju zemalja gdje se izbjeglice gomilaju. Ovo je posljednje poglavlje sramotnog postupanja na našem kontinentu prema onima koji bježe od rata na Bliskom istoku.
Imigranti nisu doživjeli takav kontinuirani napad u Evropi još od 1930. godine. Stavovi u Britaniji prema imigrantima su se promijenili otkad smo 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili 27.000 pripadnika azijske manjine protjerane iz Ugande. Kad je 1,2 miliona Bosanaca izbjeglo od balkanskih ratova devedesetih, Britanija je pristala prihvatiti nekoliko hiljada spašenih iz srpskih koncentracionih logora i oni su stigli u Veliku Britaniju s vrlo malim javnim negodovanjem. Austrija, koja je sada jedna od zemalja EU-a koje se najviše otvoreno neprijateljski odnosi prema izbjeglicama, primila je preko 86.000 bosanskih izbjeglica u periodu od 1992. do 1995., nakon što je prethodno otvorila svoja vrata hiljadama Mađara koji su bježali od sovjetske krize 1956. godine.
U mnogim zemljama EU krajnja desnica je iskoristila izbjegličku situaciju za politički dobitak i nažalost, njihov izborni uspjeh dokaz je da ta pogubna strategija djeluje.
Ključno za razumijevanje zašto se domaći stav prema migracijama tako brzo promijenio je posljednja odluka vlade Laburista da građanima iz bivših komunističkih zemalja centralne i istočne Europe omogući da rade u Velikoj Britaniji odmah po njihovom ulasku u EU 2004., bez prijelaznog perioda, nakon čega je uslijedio daljnji priliv 2007. godine kada su se pridružile Rumunija i Bugarska.
Najnovija politika prema migrantima šteti ekonomskom interesu naše zemlje. Naš sistem socijalne njege, kao i naša ugostiteljska industrija te poljoprivredni i hortikulturni sektor, ovise o migrantima – sada više nego ikad prije. Na primjer, u Londonu se procjenjuje da 40 posto radnika u sektoru socijalne njege čine nebritanci.
U novembru 1938. godine laburistički poslanik Philip Noel-Baker održao je govor u Domu na temu rasnih, vjerskih i političkih manjina. Neposredna pozadina bila je izbjeglička kriza ogromnih razmjera potaknuta odlučnošću njemačke države da istrijebi židovsku rasu. U svom obraćanju Noel-Baker je rekao: „Ovaj Dom sa dubokom zabrinutošću primjećuje žalosno postupanje koje su pretrpjele određene rasne, vjerske i političke manjine u Evropi, te bi, s obzirom na rastuću težinu izbjegličkog problema, dobrodošao neposredni dogovor nacija, uključujući Sjedinjene Države, da osiguraju zajedničku politiku. Znam da će Dom prepoznati da ova rasprava ne može biti korisna ako ne govorimo istinu, ako se ne suočimo sa činjenicama i ne preispitamo situaciju kakva zaista jest.”
Ubrzo potom je V. Britanija primila 10.000 židovske djece, uključujući i mene.
Moramo osigurati neutralnost javnog mnijenja ili će ekstremna desnica još više iskoristiti situaciju, rezultirajući porastom dvostrukog zla: islamofobije i antisemitizma.
Migraciona kriza nije gotova. Danas su Jordan i Liban prihvatili milion izbjeglica, a Turska blizu 4 miliona, dok je većina zemalja EU-a prihvatila svega nekoliko hiljada. Mora postojati globalni ili barem evropski sporazum o izbjeglicama; Grčka, Turska i Italija ne mogu se sami riješiti krize, a mi moramo poticati iskreniji razgovor i kod kuće i u inostranstvu o prednostima migracija.
Lord Alf Dubs je istaknuti engleski laburist, bivši zastupnik u Batterseaju i dugogodišnji aktivist za izbjeglice. U Veliku Britaniju je stigao pred Drugi svjetski rat, kao izbjeglica sa svega šest godina.
