Milan Stojadinović je istovremeno bio i predsjednik Vlade i ministar inostranih poslova, Andrić je, kao diplomata od karijere, bio prvi čovjek Ministarstva. Nakon pada Stojadinovića sa vlasti, Andrić je postao ambasador u Berlinu.
Grof Galeaco Ćano, Musolinijev ministar inostranih poslova, posjetio je Jugoslaviju januara 1939. godine. U susretima sa Milanom Stojadinovićem vođeni su zvanični i nezvanični razgovori u Beogradu i Belju. Na tapetu su bila mnoga pitanja iz odnosa dvaju zemalja.
U Belju, Stojadinović i Ćano će voditi tajne pregovore, a Musolinijev zet je ponudio podjelu Albanije (taj prijedlog knez Pavle će docnije odbiti). Visokom italijanskom gostu priređena je “terevenka” sa posebno odabranim damama. Korpulentni Stojadinović, u zanosu dobrog raspoloženja, popeo se na sto, sa namjerom da održi zdravicu. Međutim, astal se slomio i predsjednik kraljevske vlade se našao na patosu zatrpan jelima sa trpeze.
Na Stojadinovićev zahtjev, sačinjen je službeni podsjetnik o albanskom pitanju za internu upotrebu u Ministarstva. Na prvoj strani podsetnika piše: “Referat g. Andrića 30. I. 1939.” (Ovaj dokumenat se čuva u Arhivu Srbije – “Fond Milana Stojadinovića”, kutija 37.)
Tekst ove službene bilješke prvi put je objavljen u “Časopisu za suvremenu povijest”, 1977, IX, br. 2 (24), str. 77-89. Hrvatski istoričar Bogdan Krizman je bio urednik ovog izdanja i dokument je, zajedno sa Krizmanovim komentarima štampan pod naslovom “Elaborat dr Ive Andrića o Albaniji iz 1939. godine”.
Svoje drugo objavljivanje Andrićeva bilješka je imala 1988. godine, u “Sveskama”, Zadužbina Ive Andrića br. 5. koje je tada uređivao pjesnik Slobodan Zubanović. U zaključku ovog dokumenta koji se bavi hronologijom historijskih prilika i odnosa, i ima 20.734 slovna znaka, Andrić piše:
“Uzimanje Skadra moglo bi u tom slučaju biti od velike moralne i ekonomske važnosti. To bi nam omogućilo izvođenje velikih hidrotehničkih radova i dobijanje plodnog zemljišta za ishranu Crne Gore. Sjeverna Arbanija u okviru Jugoslavije dopustila bi stvaranje novih saobraćajnih veza sjeverne i južne Srbije sa Jadranom”, pisao je Andrić. “Podjelom Arbanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakše asimilovala. Mi bismo eventualno dobili još 200.000 do 300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar. Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takođe bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to sprječava.”
Istovremeno sa objavljivanjem Andrićevog spisa u cjelosti, “Sveske” su donele i polemiku koja je uslijedila posle Krizmanovog članka. Tadašnji predsjednik Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića Rodoljub Čolaković protestovao je kod glavnog urednika “Časopisa za suvremenu povijest” dr. Ivana Jelića. Polemika Čolaković-Jelić-Krizman čuva se u zadužbini Ive Andrića (Centar za dokumentaciju, Inv. Br. 1156-1159).
Čolaković prigovara Krizmanu za rečenicu: “Andrić nije bio uspješan samo na polju književnosti nego je bilježio uspjehe i u diplomatskoj karijeri”! Krizman još kaže da je “Andrić ostao na položaju izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra sve do napada Njemačke na Jugoslaviju… da bi se vratio u okupirani Beograd gdje je – povučen i penzioniran, ali spisateljski vrlo aktivan – dočekao oslobođenje”. Čolaković priznaje da je Andrić u novembru 1941. godine penzionisan, ali podvlači da Andrić nikada nije primao penziju jer je odbio da je prima. Čolaković, također, podsjeća Krizmana da je Andrić odbio svaku mogućnost da se objavljuju njegova djela za vrijeme okupacije. Na Krizmanovu tvrdnju da su “netačne priče o Andriću da je on u znak protesta zbog potpisivanja i formalnog pristupa Trojnom paktu 25. marta 1941. dao ostavku na položaj poslanika u Berlinu”, Čolaković odgovara:
“Već 20. marta 1941. godine, Andrić je uputio pismo Cincar-Markoviću: ‘Danas mi u prvom redu službeni a zatim i lični mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem sa ove dužnosti oslobođen'”, piše Čolaković, smatrajući da je ovo ostavka i stav protiv pristupanja paktu.
Dr. Bogdan Krizman dokazuje sasvim suprotno i odgovara:
“Pretpostavljate li, druže Čolakoviću, da bi ga Stojadinović unaprijedio za svoga najbližeg suradnika da se Andrić nije – bar u glavnim linijama – slagao sa njegovom (odnosno kneza Pavla) generalnom vanjskopolitičkom linijom? Ivo Andrić bio je zapravo vrlo uspješan u diplomatskoj karijeri do 1941. godine. Bez podrške neke određene građanske stranke, bez dobrih veza u čaršiji, a poznat po svom ranijem djelovanju u omladinskom pokretu u Austrougarskoj, ušao je u ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu 1920. god. i tu brzo napredovao. Nije ga omela ni epizoda s masonskom organizacijom kada je iz organizacije (loža Dositej Obradović) bio isključen zbog ljubavne afere (1926), što sam u mom ‘neobjektivnom’ i ‘nedobronamjernom’ članku svjesno prešutio.
Za razliku od drugih književnika-diplomata (Jovan Dučić, Milan Rakić, Sibe Miličić, Miloš Crnjanski i drugi) Andrić je za vrijeme ministrovanja Milana M. Stojadinovića postao 5. XI 1937. njegov pomoćnik, dakle najviši činovnik u tom izrazito političkom ministarstvu”, primećuje Krizman. “Poslije Stojadinovićeva pada Andrić odlazi u Berlin za izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra gdje ostaje sve do napada Njemačke na Jugoslaviju. Mislite li, druže Čolakoviću, da bi mu Njemci udijelili agreman da nije bio za njih kao Stojadinovićev čovjek u ministarstvu persona grata?
Dobro poznam arhive nacističkog ministarstva vanjskih poslova iz tog razdoblja i nigdje nisam našao zabilješku da bi se njemačka strana ikada tužila na Andrića. Naprotiv, Ljubo Boban u knjizi ‘Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1929-1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja’ II, Zagreb 1974, str. 348 navodi da je u junu 1940. njemački poslanik Hiren govorio svom talijanskom kolegi da bi, po njegovom mišljenju, najbolje rješenje bilo kad bi na čelo vlade došao B. Maksimović, a za ministra vanjskih poslova Stojadinović.
Dotadašnji ministar vanjskih poslova Cincar-Marković mogao bi se vratiti u Berlin kao poslanik, a Andrić mogao bi preuzeti mjesto pomoćnika ministra vanjskih poslova. Italijan u izvještaju grofu Ćanu, ističe da u toj Hirenovoj izjavi vidi ne samo njegovo osobno predviđanje i želju nego i smjer njemačke orijentacije u krizi jugoslavenske vlade.
Poznata su Andrićeva pisma iz februara i marta 1941. godine, ali razlog Andrićeva (opravdanog) nezadovoljstva leži u angažiranju Danila Gregoriča kao tajnog emisara i posrednika Milana Antića i Dragiše Cvetkovića u Berlinu – iza Andrićevih leđa kao tamošnjeg poslanika. Zato Andrić u citiranom pismu od 20. III 1941. spominje ‘službene’ i ‘lične mnogobrojne i imperativne razloge’ koji mu nalažu da bude oslobođen dužnosti poslanika i što prije povučen s položaja. Da li se u pismu navodi njegovo eventualno političko neslaganje s kursom vlade Dragiše Cvetkovića?”
Jedna od posljedica polemike bio je zahtjev Albanaca sa Kosova da se Andrićeva djela brišu iz program a za nastavu književnosti.
