Prva dobra stvar koju je Mou napravio bilo je tempiranje cijele priče. Mjesec dana prije početka sezone imao je kompletnu momčad s kakvom je htio ući u sezonu, a četiri su igrača kamen-temeljac novih plavaca. S po jednim pojačanjem u svakoj liniji, momčad je pojačana na način kako je bilo potrebno, a pritom je potrošeno zapravo sasvim podnošljivih 100 milijuna eura, pogotovo ako se uzme u obzir da je Chelsea skoro jednako toliko kasirao prodajama Luiza, Lukakua i Ba. Za Luiza i Lukakua, igrače na koje nije računao, dobio je gotovo 90 milijuna eura, zbog mudre politike čekanja i prikrivanja namjera.
Dakle, s ‘pozitivnom nulom’ Mourinho je uspio napraviti slijedeće; u Filipeu dobiti odgovornog beka koji je upotrebljiv u oba smjera igre, te je mentalno dovoljno odgovoran kako bi se brzo uklopio u gotovo svaki sistem. O Courtoisu ne treba puno pričati, riječ je o najboljem mladom vrataru na svijetu, koji bi u svijetu nogometa trebao biti netko koga će pamtiti povijest, pa njegovo povlačenje iz Atletica samim time dobiva puni smisao. No, iako su Filipe i Courtois dobre akvizicije, druga dva igrača su ključ uspjeha ovoga ljeta.
Cesc Fabregas dugo se mučio u Barceloni, a često se moglo čuti kako mu se mora naći pravo mjesto na terenu. Sada ga ima, jer konačno igra svoju ‘prirodnu ulogu’, tzv. osmicu, koju nikako nije mogao dobiti u Barceloni. U igri brzih dodavanja i jednog dodira s loptom, Cesc u Barci nije mogao igrati onako kako je navikao u Arsenalu, gdje je pružao dosad najbolje partije.
Sada konačno, a četiri asistencije u prva tri kola Premiershipa to samo potvrđuju, on ima i vremena i prostora za ubacivanje ‘između protivničkih linija’, ali i dirigiranje igrom. Dopušteno mu je duže držati loptu, čak i učestalo riskirati s pokušajem driblinga, jer već će se naći neki Matić ili Ramires koji će to pokriti. To je luksuz kojeg nije imao u Barceloni, a zbog kojeg sada djeluje ponovo kao onaj igrač kojeg smo gledali u Arsenalu. Prošle godine (a statistika je to potvrdila), Chelsea je bio klub s najmanje opasnih lopti ‘kroz obranu’ te najmanje stvorenih prilika od veznih igrača od velikih klubova Engleske. Dovođenjem Cesca, svi su ti problemi nestali, a prva tri kola već su dovoljan dokaz. Moglo se to i očekivati, Cesc je donio toliko potrebno kreaciju u samom centru veznog reda, ali i agresivnost te iskustvo igranja u Premiershipu, koje je ključ njegovog brzog usvajanja Mourinhovih principa.
S obzirom na ovogodišnje cijene, tek nešto više od 35 milijuna eura čine se kao prava sitnica za Diega Costu, igrača koji je kompletan napadač, baš ono što je trebalo Mourinhu. Netko tko je jednako nemilosrdan kada treba trpati unutar 16-erca, ali i dovoljno prilagodljiv kako bi svojim kretanjima odvukao obrambene igrače i tako otvorio prostor za Fabregasa i Hazarda. Osim toga, Costa je jedan od najboljih driblera među stasitim špicama pa je to dodatni element igre kojeg Chelsea dosad nije imao. Ali ono što je najvažnije, konačno imaju čovjeka koji će iz tri prilike postići redovito dva gola, pa stoga ne čudi da je prvi igrač nakon Mutua koji je zabio u sve tri početne prvenstvene utakmice koje je odigrao za klub. S četiri pogotka, on je prvi strijelac lige nakon tri kola, ali njegov je učinak još veći jer ima naviku da stvori dobru priliku za suigrače iz drugog plana.
Do kraja prijelaznog roka Mourinho je morao dovesti Remyja, koji nije igrač vrijedan spomena, ali Drogba se ozlijedio pa je bilo potrebno neko prinudno rješenje, a posudba Torresa u Milan i konačno je odstranjivanje kancerogenog tkiva. Htio je Mou dovesti Benatiju, toliko potrebno rješenje za centralnog braniča, no Pep je bio brži. Da je još marokanski stoper došao u Chelsea, bila bi to možda i najbolja transfer kampanja desetljeća, ovako je samo jako dobra. Problem obrane ostaje i mogao bi biti posebno akutan u slučaju Terryjeve ozljede, ali ostaje još i zimski prijelazni rok kako bi se pokušao sanirati i taj problem. Ostalo je sve na mjestu, od sistema do adekvatnog kadra!
