Da ne znate o kome je riječ, mislili biste da je u pitanju samozatajni činovnik.
Već 54 godine vozi se u vlastitom automobilu od kuće do posla, do tamo mu treba samo pet minuta, a najviše ga veseli to što prolazi pokraj McDonald’sa i u prilici je naručiti čitav obrok. Ne košta to puno, najskuplji meni je 3 dolara i 17 centi, onaj manje raskošan košta 2 dolara i 95 centi, a najjeftiniji je 2,61. Samo kada mu poslovi idu iznimno dobro, uzima onaj prvi, a kada je kriza na tržištu – onaj najjeftiniji. Ne biste vjerovali, riječ o Warrenu Buffettu, koga magazin Fortune svrstava na drugo mjesto najbogatijih Amerikanaca – “težak” je 74 milijarde dolara – a po drugim procjenama nazivaju ga i najbogatijim tipom na svijetu. Na poslu nema kalkulator ni kompjutor, koristi mobitel na preklapanje, njemu su sva čuda moderne tehnike strana. Njegova kompanija Berkshire Hathaway vrijedi 400 milijardi dolara, nekoć se bavila samo tekstilom, a danas je to prilično živahan holding koji uključuje tvrtke najrazličitijih profila. Buffett ne voli davati intervjue, ali je lako dostupan, druželjubiv je i rado drži predavanja studentima, a čak je surađivao s Alice Schroeder na svojoj biografiji “Snježna gruda”, ali je nije autorizirao.
Dobre preporuke
Zašto bi takav čovjek pustio filmaše u svoju blizinu? Očito je redatelj Peter Kunhardt bio dosta uporan, imao je dobre preporuke i veze, a Buffettu su se dopali njegovi dokumentarci o feminističkoj ikoni Gloriji Steinem i Teddyju Kennedyju. Imao je četiri duge seanse pred kamerama sa svojim sugovornikom, što samo po sebi ne bi bilo ništa posebno, no kad su Kunhardtovi sinovi George i Teddy, koji su figurirali kao producenti, doznali da će dobiti i uvid u Buffettove obiteljske albume i kućne filmove, znali su da je pred njima izuzetan projekt.
Golemo zanimanje
“Postati Warren Buffett” prikazan je prošlog tjedna na američkoj kabelskoj mreži HBO i izazvao golemo zanimanje. Nije u pitanju dokumentarac koji plijeni formom i stilom, ali je sadržaj zbilja prvorazredan. Istina, Buffett govori samo o onome što želi, ali i to je dovoljno. Većinu je naslov privukao i stoga jer su pomislili da milijarder daje savjete kako se postaje bogat, no ništa od toga. Njegova pravila svode se na dva: prvo, nikad ne gubi novac, drugo, nikad ne zaboravi prvo pravilo.
Istina, nije sve baš tako jednostavno. Rođen 1930. u Omahi u državi Nebraska, gdje i danas živi (taj grad ne bi promijenio ni za što na svijetu), još kao dječak bio je briljantan u matematici. Obožavao je igre u kojima je bilo važno natjecanje, ali koje nisu bile zasnovane na sreći. Prodavao je novine i coca colu, skupljao svaki cent i već tada fantazirao o investiranju. Sestrama (ima ih dvije) je rekao: “S trideset godina zaradit ću svoj prvi milijun”. Rođen je u najgorem razdoblju, odmah nakon kraha Wall Streeta 1929., otac mu je prodavao dionice ali je održao posao i obitelj, pa čak je izabran i u kongres. “Preseljenje u Washington bilo mi je nešto najstrašnije u životu, ostao sam bez prijatelja i svega što mi je bilo drago u Omahi”, kaže Buffett u filmu. Talent za matematiku naslijedio je ipak od majke, ona je množila i dijelila puno brže od bilo kakvog pomagala, a po onome što priča njegova sestra Betty, bila je prilično ćudljiva osoba i djeca su po njezinoj boji glasa ujutro mogla pogoditi hoće li toga dana biti dobre ili loše volje.
Loš učenik
Nevjerojatno je ali točno – Buffett je bio loš učenik. Kad ga nešto nije zanimalo, taj bi predmet ignorirao, a kada se riješio škole, htio se odmah baviti kupovanjem dionica i investiranjem, no otac ga je namamio da ipak upiše koledž. Na Harvard ga nisu primili, ali je uspio upisati Sveučilište Columbia, jer su tamo predavao Benjamin Graham koga je iznimno cijenio: s njim je mogao razgovarati satima, radio bi za njega besplatno, ali ga je ovaj upozorio da to nema smisla. Još važnijim od fakulteta smatra to što je upisao školu govorništva kod Dalea Carnegieja: njegova komunikativnost bila je mizerna, odmah je shvatio da je to u poslu iznimno važno i na tu diplomu je ponosniji nego na sve one s koledža.
Prekretnicu u njegovu životu predstavljala je Susan Thompson. Curama je u srednjoj školi bio predmet sprdnje, nisu ga čak smatrale štreberom nego čudakom, no Susan ga je malo pomalo pretvorila u društveno biće. Ne baš idealno, kad bi se prehladila i tražila od njega da joj donese posudu pokraj kreveta, dobila bi nešto posve drugo. Kad su mu se rodila djeca (dobili su ih troje), mališani su vrlo brzo zaključili da će očevu pažnju puno prije privući zvukovima negoli riječima, jer bi on u tom trenutku – kad bi ga ona trebala – “razmišljao o nečem jako važnom”.
Uloga supruge
Susan mu je proširila i svjetonazor. Otac mu je bio republikanac, uz njega je bio jako vezan (na redateljevo pitanje kako je protekao njihov zadnji razgovor prije njegove smrti, Buffett je vrlo suho i odrečno odgovorio: “O tome vam ne mogu ništa reći”), ali je pod utjecajem Susan počeo naginjati prema demokratima. Ona je bila društveno itekako angažirana, pogotovo 60-ih godina u pokretu za građanska prava Afroamerikanaca, i bila impresionirana kada se poslije sjetila da joj je muž sredinom tog desetljeća rekao: “Vidjet ćeš kakva će ludnica nastati kad žene počnu tražiti ono što im pripada”, što se i dogodilo. Susan je iritiralo bogaćenje, smatrala je da novac ne treba gomilati nego ga koristiti u humanitarne svrhe, a on je to kasnije i napravio, dao je najveću donaciju u povijesti američkog kapitalizma za školovanje, liječenje i zbrinjavanje siromašnih.
Njegovoj supruzi bilo je dosadno u Omahi, preselila se u San Francisco, koji je 70-ih bio središte svakovrsnih zbivanja, no Buffettu je preporučila svoju znanicu Astrid Menks: netko je morao brinuti za šeprtlju koji ne zna ni kakve su boje zidovi njegove spavaće sobe. Neko su vrijeme imali prilično neuobičajen ménage à trois, a kad je Susan umrla 2004. od raka grla, dvije godine kasnije Buffet je oženio Astrid.
Vlastita pravila
Njegovi najbolji prijatelji postali su Bill i Melinda Gates. Kad su se dva multimilijardera prvi put upoznala, uzajamno su se ispitivali koja je najvažnije riječ koja ih definira u poslu: oba su se složila da je to “fokus”. Buffett i Gates imaju dosta zajedničkog u odnosu prema bogatstvu, preziru samožive tajkune i cijene one koji su spremni izdvajati ono što su zaradili za društveno dobro.
Kroz film Buffett nenametljivo definira svoja pravila, otkriva da nikad nije kupovao bezvrijedne kompanije nego one koje su na izdisaju, ali iz kojih se može “povući još poneki dim”. Uspoređivao ih je sa cigarama, s tom razlikom što bi se njegove nabavke s dobrom upravom i “fokusom” na pravu djelatnost znale itekako oporaviti. U hodnik svog ureda povješao je naslovnice New York Timesa iz razdoblja velikih kriza, tek kao podsjetnik da ne smije biti u panici kada svi oko njega zdvajaju.
“Postati Warren Buffett” ne otkriva sve, jedva da znate kako izgleda kuća milijardera kojim se film bavi, ne spominje se ni njegov poslovni zrakoplov koji je kupio radi ekonomičnijeg kretanja Amerikom, a i Astrid Buffett odbila se pojaviti pred kamerama. Ipak, i uz sve prigovore, to je film koji više otkriva o svijetu bogatih i moćnih nego bilo koji dokumentarac posljednjih godina.
