Todd Spehr je u svojoj knjizi donio emotivni odmak i izostavio pompoznost i patetiku kojom je prožeto sve što je u Hrvatskoj ikad o Draženu bilo napisano.
Imam dvije ozbiljne teme za ovaj tekst, pa ću morati obje ugurati unutra. Sorry, ali tako to ide – dugo se ne događa ništa bitno, osim utakmica (i o tome se uvijek može diskutirati, s obzirom na kalendar i sustav natjecanja, je li to bitno i što je u tom kalendaru bitno), a onda se dogodi ono što bih prema osobnim kriterijima svakako želio “obraditi”. Pokušat ću…
Prva je tema manje-više revijalna. U petak je u Muzeju Dražena Petrovića u Zagrebu predstavljena nova knjiga o njegovom životu, karijeri i ostavštini. Autor je Australac Todd Spehr, prošle godine objavljena je na engleskom jeziku, a sad je prevedena i na hrvatski i već u subotu je bila u izlozima knjižara. Todd je na knjizi radio tri godine i u tom je periodu uspio razgovarati sa sedamdesetak vrlo relevantnih sugovornika, uključujući i mene. Na samom predstavljanju autor me je zamolio da mu pomognem prilikom predstavljanja knjige, a potom mi je i objasnio zašto.
“Vjerojatno je upravo razmjena e-mailova s Vama utjecala na to da nastavim posao kad sam zapeo i nisam znao kako dalje.”
Očito mu se svidjelo to što sam mu pisao prije tri godine, prisjećajući se koliko sam god bolje mogao onog vremena koje je za autora knjige o Draženu najproblematičnije za obradu – jugolige, odnosa, načina igre i slično. Do egzaktnih podataka iz osamdesetih – objasnio mi je – vrlo je teško doći. Pogotovo iz SAD-a ili Australije, gdje je živio dok je na knjizi radio. Naravno, nikad nisam ni pokušavao, a ono što ga je zanimalo je u izmaglici profiltriranih sjećanja sugovornika.
Zar opet?
No, djelo koje je nastalo – iako nisam dobio to što sam očekivao, a da ne mogu objasniti zašto- jer ni sam ne znam što sam točno očekivao – zasigurno je najanalitičniji, najkompletniji i najsveobuhvatniji pokušaj da se Draženova karijera u potpunosti obradi i da se objasni sve ono s čime se u toj karijeri susretao. I kad je išlo glatko- i kad je ozbiljno zapinjalo, kao što je zapinjalo u Portlandu.
Prva reakcija ljudi iz moje bliže okoline, a mahom se radi o društvu koje voli košarku, maksimalno cijeni Dražena, a dosta je njih i pisalo o njemu radeći novinarski posao u različitim medijima, bila je dubok uzdah, “opet…”.
Da, nažalost je došlo do devalvacije – svakim slijedećim tekstom i svakom slijedećom knjigom devalvirano je sve ono što je prethodno napisano o njemu… Sad već svatko i bilo tko smatra da njegovo ime može upotrijebiti bilo kada u bilo kojem kontekstu za koji osobno smatra da je odgovarajući, bez ikakvog predznanja…
Tri godine za knjigu
Ponavljam – Toddov rad je u tom smislu poseban. Mlad čovjek (32 godine), koji ga nikad nije vidio uživo, i k tomu još stranac, ostao je toliko fasciniran kad je dublje ušao u temu da je našao za shodno tri godine vlastitog života posvetiti pokojnom Draženu. Za svaki respekt!
Toddova je prednost – ako mogu i to istaknuti – emotivni odmak. Makar se fascinacija Draženovim životnim putem itekako osjeća. No, taj emotivni odmak donio je izostanak pompoznosti i patetike kojom je prožeto sve što je u Hrvatskoj ikad o njemu bilo napisano nakon tragične i prerane smrti.
Bitno je i to što je Todd igrao sveučilišnu košarku, potom je bio i trener na sveučilištu, a paralelno je radio i novinarski posao. Dakle, radi se i o stručnoj i o pismenoj osobi i o zanatski kompetentnom čovjeku. Poanta priče: Toddov rad vrijedan je čitanja.
Šukerov odlazak
A sad nešto sasvim drugačije, prema montipajtonovskim doktrinama. Radi se o promjeni na samom vrhu hrvatske košarke, a koji sam – ako se dobro sjećam – najavio prije mjesec dana. Možda i više.
Ivan Šuker definitivno odlazi s pozicije predsjednika Hrvatskog košarkaškog saveza – a pokazalo se da je uvijek u krugovima političara nepogrešivi signal za odlazak prethodni intervju u kojem se kaže “ne idem nikuda” – i traži se novi čovjek. Malo sam čekao, znajući da će se kandidat sam javiti i – voila! Krajem prošlog tjedna eto nam intervjua sa Stojkom Vrankovićem, u kojem jasno kaže: “Želim postati prvi čovjek Saveza.”
Potpuno u skladu s kuloarskim pričama neposredno nakon najave Šukerovog odlaska, kad su u opticaju bila samo dva imena, Vrankovića i Dine Rađe. Imaju dosta toga zajedničkog. Obojica su bili veliki igrači, obojica su uključeni u rad Saveza tijekom protekle godine dana, otkako je Šuker postao predsjednikom, i ni jedan od njih nema apsolutno nikakve reference za predsjednikovanje Savezom.
Eto, negdje je netko – tamo u višim sferama politike – odlučio da kandidat bude Stojko. U nesumnjivo koordiniranoj akciji, jer je Rađa samo nekoliko dana nakon Stojkovog intervjua javno kazao kako podržava Stojkovu kandidaturu. Neka bude Stojko – i bi Stojko. Samo da se još odrade formalnosti.
Sport sportašima, ali…
Volim Stojka. U prvom redu zato što je kvalitetna, dobra osoba. Nemam ništa protiv toga da postane predsjednik Saveza. Sport sportašima. Makar ne mislim da bi sportaši bolje vodili hrvatski sport od “nesportaša”. Iz jednostavnog razloga – ovdje sport i politika idu ruku pod ruku, i tako će biti još dugo. A kako je politika kurva – što nisam ja izmislio, ni prvi rekao – onda se i sportaši u tom društvu, da oprostite, pomalo kurvaju. I to je u startu neugodna asocijacija. Onda idu te reference za postanak predsjednikom.
Stojko je istaknuo, a Rađa to ponovio koji dan kasnije (koordinirana akcija, rekoh), kako je “završio višu trenersku školu”. Oprostite, spominjanje više trenerske u ovom kontekstu je otprilike kao isticanje kandidature za Oscara od glumca kojem su najviši dometi gluma u domaćim sapunicama. I pasionirano gledanje turskih sapunica.
Druga referenca, mandat u ulozi dopredsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora je zapravo kontraargument, jer Stojka nikad nitko nije čuo ni vidio dok je bio u toj ulozi. A trebalo ga je i čuti i vidjeti, jer je sa svojih 218 centimetara i dubokim baritonom doista impozantna pojava.
Da se zna podjela
Zapravo mi je prilično misteriozno što bi predsjednik Saveza ubuduće uopće trebao raditi. Da se ne vraćam na onaj mračni period pod vodstvom Danka Radića, kojim su nezadovoljni bili svi. Osim sudaca… Je li to samo istaknuta figura za atraktivne fotke, ili je nacionalni ideološki guru cijelog jednog sporta? Od toga bi trebalo krenuti.
Neka Stojko bude predsjednik, neka dobije i javnu, i institucionalnu podršku. Samo da se zna podjela posla unutar Saveza, i samo da tijela Saveza ne budu razjedinjena, kao što su – čini mi se – razjedinjena sada.
Iskustva drugih košarkaških saveza su različita. Predsjednik Košarkaškog saveza Srbije je Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda, bez neke naročite prethodne veze s košarkom. Predsjednik saveza Litve je nekad veličanstveni košarkaš Arvydas Sabonis. Predsjednik saveza Ukrajine je Mikhailo Brodski, političar i biznismen, a prije njega je to bio Aleksandar Volkov, bivši odlični košarkaš. I opet smo na početku.
Dati mu kredit
Stojku treba dati kredita, a moje kredite će svakako imati. Isto ga tako treba upozoriti da će ti krediti biti potrošeni vrlo brzo ako sve ne bude dobro funkcioniralo, bez obzira na njegovu igračku veličinu.
Predsjednik Saveza bi, u idealnim uvjetima i okolnostima, trebao osigurati i financijske i logističke i stručne pretpostavke za najbolje moguće funkcioniranje Saveza i svih nacionalnih selekcija, za koje je direktno odgovoran. S odabranim suradnicima, jasno…
Nisam, recimo, siguran koliko Stojka zanima rad ženske kadetske reprezentacije. Zna li ime trenera te selekcije i imena barem tri najbolje igračice generacije? Hoće li imati suradnika koji će ih znati? Možda Danira Nakić-Bilić, nekad sjajna košarkašica, danas karijerna političarka? Puno pitanja, malo odgovora.
I, na kraju balade, sve će biti u redu – barem neko vrijeme – ako po medijima i Stojko i njegovi frendovi i suradnici ne budu previše pričali, jer svojim će se pričama ozbiljno kompromitirati i prije no što nešto započnu raditi.
