Evropska unija je na pragu postizanja povijesnog dogovora između Kosova i Srbije već ove godine, ali postoje dvije velike prepreke koje im stoje na putu, i što je zanimljivo, možda ih neće naći ni u Beogradu ni u Prištini, već u Parizu i Vašingtonu.
Prošlo je više od dva mjeseca otkako je EU imenovala bivšeg slovačkog ministra vanjskih poslova Miroslava Lajčaka svojim prvim ikad posebnim predstavnikom za dijalog. Dijalog, prvi započet 2011. godine, koji je je u najboljem dijelu posljednjih pet godina malo učinio u smislu rješavanja pitanja između Srbije i bivše pokrajine, koja je proglasila nezavisnost 2008. Potez je to koji Beograd do sada nije priznao, kao ni pet država članica EU, uglavnom zbog vlastitih, domaćih ili komšijskih pitanja.
Međutim, zvaničnici EU-a vjeruju da sada postoji zamah za postizanje dogovora, koji bi mogao popločati put objema državama ka ulasku u EU.
Sa popuštanjem ograničenja u vezi COVID-19, Lajčak će izgleda po prvi put u svojoj novoj ulozi ovog mjeseca otputovati u regiju. U svom obraćanju ambasadorima EU-a početkom ove sedmice cilj je bio jasno postavljen: nastavak dijaloga sa jasnom namjerom da se zaključi sa sveobuhvatnim pravno obavezujućim sporazumom koji normalizuje odnose dviju država zapadnog Balkana i rješava sva neriješena pitanja jednom zauvijek. Prema nekim ljudima koji su upoznati sa procesom, za ovo će trebati “mjeseci, a ne godine .”
Kako će izgledati ta „normalizacija“, ako to zapravo znači „međusobno priznavanje“, predmet je brojnih nagađanja. Ali neki su osnovni elementi jasni. Ako ne bude sporazuma, nema evropske budućnosti ni za koga, klub neće prihvatiti članove sa neriješenim bilateralnim pitanjima. Sve države članice EU-a takođe jasno odbacuju pojam potencijalnih zamjena teritorija između Kosova i Srbije – radi se o ideji koja već godinama predmet nekih razmišljanja, a koja bi rezultirala time da bi obje zemlje postale etnički homogenije.
Dok u Briselu raste entuzijazam, reakcije su u najboljem slučaju mlake – kako u Beogradu tako i u Prištini. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nagovijestio je da je spreman za razgovor, ali je istovremeno napomenuo da ne vidi nikakve nove planove na stolu i mnogo svrhe da se razgovori nastave. To još uvijek nije ništa u odnosu na Kosovo. Dok je novoimenovani premijer Avdullah Hoti izrazio spremnost za angažman, predsjednik i prištinski glavni pregovarač do sada, Hashim Thaci, nekoliko se puta u medijima otresao na Lajčaka i jasno rekao da se on neće pojaviti u Briselu.
Činjenica da i Lajčak i njegov šef, španski šef EU za vanjsku politiku Josep Borrell, dolaze iz zemalja koje nisu priznale Kosovo, jednostavno nije dobro primljena.
Ni Lajčak nije brzo i negativno reagirao na odluku kosovske odlazeće vlade da zabrani upotrebu dokumenata za uvoz poljoprivrednih i industrijskih proizvoda, koji koriste drugačija imena osim Republike Kosovo. Ovaj potez, poput nedavno uklonjenih 100 posto uvoznih carina srpske robe, uslijedio je nakon što se Beograd uključio u prilično uspješnu globalnu kampanju “prestanka-priznavanja” koja je do sada sprečavala Kosovo da se pridruži međunarodnim organizacijama poput UNESCO-a i Interpola.
Ovdje se očekuje da EU pojača svoju igru. Zvaničnici EU tvrde da je Srbija, uz gestu dobre volje pristala da ne nastavi sa kampanjom. Ali više se očekuje od Brisela, a posebno od Francuske da se stvar pokrene. Nije tajna da Pariz nije posebno željan daljnjeg proširenja EU, blokirajući otvaranje pregovora o pristupanju EU Albaniji i Sjevernoj Makedoniji više puta, prisiljavajući Brisel da buduće pregovore o pridruživanju sa zemljama Zapadnog Balkana učini više birokratskim.
Za Srbiju, Pariz treba da nagovjesti da je spreman i ozbiljan oko ubrzanja razgovora o pridruživanju ako je Beograd spreman sklopiti sporazum s Prištinom. A kada je riječ o Kosovu, treba odustati od protivljenja za viznu liberalizaciju. U jedinoj zemlji Zapadnog Balkana čiji građani još uvijek ne uživaju u putovanju bez viza u blok, ovo je glavni izvor nezadovoljstva. Ovdje je ključ kog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Naročito sada, kada zvaničnci EU-a priznaju da je to političko pitanje, a ne tehničko, kao što su prethodno tvrdili.
Najveća dilema je, međutim, kako se ovdje nositi sa Vašintonom. Niko to ne želi priznati, ali čini se da postoji paralelni dijalog koji vodi specijalni izaslanik američkog predsjednika Donalda Trumpa u toj regiji, Richard Grenell. Dok je EU bila zauzeta pokušajem dogovora o posebnom predstavniku, Grenell je bio zauzet potpisivanjem sporazuma s Kosovom i Beogradom koji povezuju njihove prijestolnice sa željeznicom i autocestama. Nije tajna da bi Trump želio vanjskopolitički uspjeh uoči novembarskih predsjedničkih izbora i to bi mogao biti veliki razlog za proslavu u Bijeloj kući.
Ono što zabrinjava jeste da Grenell i Lajčak još nisu razgovarali, dok zvaničnici EU priznaju da znaju vrlo malo o američkimh planovima kada je u pitanju Srbija i Kosovo. Istovremeno postoji i ogorčenje: „Mi u EU nismo ovdje za slikanje -foto sesije, mi se uskoro nećemo kandidovati na bilo kakvim izborima“, uobičajeni su briselski refreni koji nisu baš puni prekookeanske ljubavi. Pa ipak, postoji i saznanje da je zapadna politika na Zapadnom Balkanu bila uspješna samo kada su meki pristup EU-a i američka tvrda snaga bili usmjereni ka istom cilju. Trenutno je veliko pitanje da li uopšte postoji zajednički cilj.
