– Nisam slučajno došla u Vranje. Moj pokojni suprug Blagoja bio je na terenu u Puli, radio je na brodu „Uljanik“, a ja sam radila u Puli kao laborant.
Upoznali smo se i zavoljeli u tom gradu i kada je moj pokojni Blagoja dobio poziv za regrutaciju došli smo u Vranje. Bavili smo se najprije poljoprivredom, a onda otvorili radnju za prodaju cvijeća i pogrebne opreme.
Preko 20 godina radim u radnji koja se zove „Sveti Nikola Milanović Esma Bosanka“ na Bunuševačkom groblju, a od 2007. kada mi je umro muž živim na groblju – priča Esma.
Ona napominje da je njen suprug bio bubrežni bolesnik na dijalizi, te da je poslije njegove smrti ostala sama, bez igdje ičega, jer je njen svekar svu imovinu prepisao bratu njenog supruga.
– Naslijedila sam penziju od supruga od 11.000 dinara. Od toga svakog mjeseca izdvajam dio kojim plaćam doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje koje za četiri godine duguje moj suprug.
Na groblju živim u krajnje nehumanim uslovima bez vode i toaleta – priča Esma. Kaže da se život na groblju umnogome razlikuje od života ljudi u gradu.
– Bilo je straha u početku, teško je opisati tišinu na groblju kad padne mrak.
Ovdje sam se nagledala tuge, suza i bola ovdašnjih ljudi, to ne može da se opiše riječima. I u trenucima kada izgube najmilije, najrođenije tim ljudima treba prići. Prvo kada dođu na groblje zbog sahrana parastosa, ili da zapale svijeću pokojniku oni zbog svoje kulture kažu dobar dan, al nije to dobar dan to je samo zdravo eto, jer zna se gdje se ide teško je – kroz plač priča Esma.
Ona kaže da joj je suprug ostavio u amanet mnogo stvari koje nisu materijalne, već ljudske i moralne.
– Moj suprug je govorio kada čovjek kaže da stavlja pokojniku parastos daj jedan buket cvijeća i jednu svijeću, neće te oštetiti. Tako ja uvijek sa tim ljudima koji mi dođu progovorim dam i cvijeće i svijeće. Ovdje ljudi dolaze samo što moraju…
Uvijek hoću da gledam da je lijepo napravljen buket da cvijeće nije oštećeno, ovdje sam se uvjerila da postoji nešto jače od nas to se ne može opisati riječima – priča kroz plač Esma.
– Svakodnevne su sahrane, ja gledam i ustanem da ispratim pokojnika u vječnu kuću to je znak poštovanja.
Vidim ljudi se grabe i optužuju jedan drugoga za života, a kad čovjek umre ništa ne ponese sa sobom. To neki ljudi ne mogu da shvate. Moj djever je uzeo sve, moj suprug ništa nije ponio sa sobom. Mene su jednostavno pokrali. Mogu da se vratim u Bosnu, imam braću i sestre, ali moj život je ovdje. Na starom Bunuševačkom groblju sam napravila sa suprugom sebi vječnu kuću. Do kraja života ostajem ovdje na groblju – kaže Esma.
Na kraju kaže da se ljudi i u najtežim trenucima trude da isprate pokojnika kako red nalaže.
– Bila je zadušnica, sjećam se, ovaj uzeo svijeće, onaj uzeo cvijeće i kažu hajde, izračunaj koliko je to. Ostavim sve, pogledam te ljude i kažem im sačekajte, gdje ste pošli? Pokojniku se ide tiho i polako, on neće nigdje pobjeći. Tako je u životu – danas jesi, sutra nisi – završava svoju priču Esma.
