Knjiga Mostarski vakufi od 1931. do 2013. (Vakufska direkcija, Medžlis IZ Mostar, Mostarsko muftijstvo, 170 stranica), autora mostarskog muftije Salem ef. Dedovića predstavljena je u Bošnjačkom institutu u okviru 9. manifestacije “Dani vakufa u BiH”.
Iako se radi o istraživanju, odnosno magistarskom radu, o vakufima u Mostaru, kroz ovu knjigu su otvorena brojna pitanja koja su još uvijek neriješena u Bosni i Hercegovini, a tiču se pitanja restitucije, vraćanja i upravljanja vakufima, te o rješavanju savremenih društvenih izazova kroz nove vakufske projekte.
Vakufi ili zadužbine su ostavštvina uspješnih i bogatih, ali i svjesnih i savjesnih osoba koji su svoju imovinu stavili u službu društva. U islamskom pravu odredbe vakufname su u istoj ravni sa šerijatom, što je instituciju vakufa učinilo faktorom urbanizacije, najvećim investitorom u socijalne, kulturne i obrazovne projekte.
Vakifi su gradili mostove, puteve, hanove, dućane, vodovode, mlinice, imarete, biblioteke…
Vakuf brine o onom ko dolazi u grad. Ako je musafir da se ima gdje smjestiti (han), imaret da se nahrani, ako je došao kao trgovac da može ostvariti svoje potrebe, ako traži znanje i knjigu da ima biblioteke i medrese… O svemu tome vakuf je vodio brigu i olakšavao je svakodnevni život građana bez obzira na vjersku pripadnost.
Mostar – “grad slučaj”, kako je odnavno definiran zbog opstrukcija kojima je izložen kroz neodgovornost vlasti i političkih stranaka – ima i svoju svijetlu stranu, a to su upravo vakufi, koji iznalaze puteve razvoja bez obzira na brojne prepreke.
Vakufi – temelj urbanizacije i kulture
Uspjeh mostarskih vakufa je dokaz da, bez obzira na nefunkcionalni sistem i nedefinirane ovlasti i nadležnosti dejtonske Bosne i Hercegovine, što je konstantni izgovor političara, oni koji imaju jasnu viziju mogu uspjeti da realiziraju svoje projekte.
U gradu u kojem lokalni izbori nisu održani još od 2008. godine Islamska zajednica, kroz vakufske projekte, jedan je od najvećih investitora. Na ovaj način poboljšan je status studenata, djece predškolskog uzrasta i osoba treće životne dobi, unaprijeđena turistička ponuda, povećani smještajni kapaciteti…
Vakufi su Mostar učinili Mostarom, a danas je Mostar prvi po povratku vakufa i izgradnji novih “vakufskih riješenja” za aktuelne potrebe građana. O tome svjedoči Studentski hotel, u kojem su smješteni studenti Univerziteta “Džemal Bijedić”, vrtići u kojima se odgaja oko 400 mališana, objekti u kojim je smještena prva galerija kaligrafije u Bosni i Hercegovini te muzej genocida. Tu su i brojni dućani i restorani, a u izgradnji je i starački dom.
Mostar je imao poseban vakuf za restauraciju pohabanih knjiga, odnosno popravljanje poveza knjiga koji su oštećeni zbog česte upotrebe. Ovaj vakuf je dokaz intezivne čitalačke aktivnosti i potrebe za knjigom. Ova činjenica je osvjedočena u narodnoj izreci “Ne reci u Mostaru da si učen.” Postojao je i poseban vakuf za učenike da im se jednom sedmično osiguraju voće i kolači. Ovo smo u Mostaru imali u 16. stoljeću, a u 21. vijeku je izgrađen prvi studentski hotel, u okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, što predstavlja povratak vakufske tradicije i vrijednosti.
Od socijalnih vakufa vrijedi istaći primjere da vakif ostavlja zadužbinu iz koje će se pokrivati porezi za siromašne porodice iz njegove mahale, a s druge strane, postojali su zajednički vakufi, koje su osnivali stanovnici pojedinih dijelova grada, što svjedoči o jačini kolektivne svijesti.
Mostarska žega je bila posebna inspiracija vakifima. Pored izgrađenog vodovoda i niza javnih česmi, postojali su vakufi koji su finansirali radnike koji su ručno vodu u burilima iz Neretve iznosili na mostarske ulice i pojili prolaznike tokom dugih, sušnih i vrućih mostarskih ljeta.
Mostarske vakufe je prva počela uzurpirati austro-ugarska vlast. Nije dugo trajala. Takvu praksu su nastavljale nove vlasti i državni sistemi i oni su propali. Vakufi su preživjeli otimačinu, uzurpaciju i nacionalizaciju, a vlasti koje su to realizirale ili nisu spriječile su propale.
Borba za vakufe – alternativa za restituciju
Ono što je za vakufe Mostara na istraživačkom i historijskom polju uradio Hivzija Hasandedić, na tehničko-pravnom polju (kataster) uradio je Esad Kojić, i to tri puta. Rezultati prvog istraživanja su uništeni na početku rata 1992. godine (srpsko-crnogorski agresor, odnosno bicša Jugoslovenska narodna armija), drugo istraživanje 1993. godine je uništenilo Hrvatsko vijeće obrane, a treće istraživanje je zabilježeno na diskete. Čovjek koji je na tada dostupnom računaru obradio dokumentaciju izbjegao je u Ameriku. Tokom prve posjete SAD-u tadašnji muftija Seid ef. Smajkić je dobio disketu i posao se mogao nastaviti…
Esad Kojić je 1990. godine imenovan za predsjednika Odbora IZ-a Mostar, kada je počeo rad na utvrđivanju vakufske imovine. Ranije iskustvo rada u općinskom katasteru mu je pomoglo stekne uvid u zemljišno-knjižne odnose i grunt u kojem se još uvijek vodila imovina na pojedinim vakufima. Kojić je uradio “domaću zadaću”, odnosno dokumentirao je stanje vakufa, što je bio preduslov za njihov povratak i obnovu.
Iako u ratnom okruženju, vlast u Mostaru, odnosno gradonačelnik Safet Oručević, na prijedlog Odbora IZ-a Mostar, otvorio je proces povratka vakufa još početkom 1995. godine. Ovo je strateški potez, koji je, nažalost, jedini primjer u Bosni i Hercegovini do danas. Postoje sporadični slučajevi vraćanja vakufske imovine u nekim općinama, ali to je na simboličnom nivou.
Vizija vraćanja vakufa za koju je živio Kojić je realizirana odlukama gradonačelnika Oručevića u periodu kada je Mostar bio još pod opsadom, a nakon rata Medžlis je obnavljao ruševinu po ruševinu, vraćajući gradu na Neretvi dušu. Na ovaj način Mostar je dokazao da je uzaludno čekati zakonska riješenja, odnosno restituciju.
Vakufi su sredstvo kojima Islamska zajednica, odnosno ulema, gradi svoju samostalnost i omogućava nezavisnost od državnih budžeta, kao i članarine i dobrovoljnih priloga vjernika. Primjer Mostara je izuzetak odnosa “demokratske” vlasti prema vakufima, koja se u mnogim slučajevima odnosi gore prema vakufima od ranijih vlasti i sistema.
Vraćanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi
Zahvaljujući borbi mostarskog Medžlisa, i Srpska pravoslavna opština Mostar je vratila 12 dućana u Starom Gradu. S druge strane, Katolička crkva je odbila učestvovati u zajedničkoj borbi za vraćanje nacionalizirane imovine vjerskih zajednica. Vakufska imovina još uvijek nije u potpunosti vraćena u onom dijelu Mostara gdje su Hrvati većina.
Ove činjenice suština su razloga zbog kojeg vakufi nisu vraćeni u Sarajevu i drugim većim gradovima. U poratnom periodu su bila dva argumenta protiv vraćanja vakufa od bošnjačke vlasti. Prvi stav je bio da je to “svakako naše, državno”, i da nema potrebe vraćati sebi ono što je “svakako naše”.
Ovakvo razmišljanje predstavlja elementarni nivo nepoznavanja vakufa, jer vakufska imovina pripada namjeni koju je odredio dobrotvor. Drugi stav, moglo bi se reći i presudni, jeste da ćemo ako vratimo vakufe, Islamskoj zajednici morati vratiti i imovinu Katoličke i Pravoslavne crkve, kao i Jevrejske zajednice, a to je jako mnogo imovine, posebno stanova, koji su većinom “legalno” uzurpirani. Zbog ove nepravde prema drugima i sebi, danas je samo mali dio Baščaršije vraćen vakufu Gazi Husrev-bega, iako je gotovo cijeli taj prostor bio vakufski.
Na predstavljanju knjige bio je prisutan i Oručević, koji je u ratnom i poratnom periodu bio presudna karika u procesu vraćanja vakufa. On se prisjetio odluka donešenih u najtežim vremenima za Mostar, kada se grad na Neretvi nalazio pod opsadom. Ovom prilikom Oručević je najavio uvakufljenje Centra za mir, koji ima nepocjenjivu arhivu o bliskoj prošlosti Mostara.
