Erol Avdović je rođen u Skoplju, 1958. Tamo je diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Sve drugo, prve korake i riječi, prva slova i prve dječije bolesti, uključujući trajnu inficiranost Sarajevom naučio je i zaradio u tom gradu podno Trebevića. Komplikovana je to prošlost.
Da nije bilo posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine, još bi živio na nekoj sarajevskoj adresi. Ovako, od 1993. stalno živi u New Yorku, odakle se, još javlja iz Ujedinjenih naroda i ponekad iz Washingtona i piše kolumne i komentare za probrane medije.
U aprilu će obilježiti 25 godina američkog dopisničkog rada i 40 godina u novinarstvu, pa ga to prilično plaši. Da nije bilo rata možda bi ostao samo u literaturi; 1988. je u izdanju beogradskog “Grafosa” objavio prvu zbirku poezije “Dnevnik imitacije”; 1996. zagrebački izdavač “Kaj” objavio mu je romaniziranu kroniku mirovnih pregovora “Daytonska podmornica”.
Dobijao je i neke profesionalne nagrade, uključujući i priznanje Skupštine države New York za ljudska prava. Sve ostalo je novinarstvo od kojeg mu nema spasa i po čemu ga neki, čak i pamte.
Subota, 17. februar
Napokon, sunčani dani ovdje u New Yorku, nakon polarne studeni u koju nas je okovalo topljenje leda što pluta atlantskom obalom. Ali, naš predsjednik, Donald Trump, ne priznaje da se globalno odleđujemo. Postajemo sve vreliji, smiješi nam se tropska budućnost, možda i Sahara! Zato, za samo četiri godine, 2022., Elon Musk želi početi sa slanjem prvih ljudi na Mars.
Vrelo je na američkoj političkoj pozornici, pa je dnevnik dobar format za upis brze smjene događaja, poput klimatskih promjena u hirovitoj godini što ne obećava puno dobrog.
Otkako je, uoči vikenda, specijalni istražitelj Robert Mueller, a to je onaj što već skoro deset mjeseci pokušava naći nexus – neku opipljivu uzajamno-posljedičnu vezu između aktuelnog predsjednika i njegove izborne kampanje s Moskvom, obznanio optužnicu za 13 Rusa koji su se upetljali u američke izbore 2016. godine, Trump je sa svog Twitter naloga odaslao čak 14 poruka. I okrivio sve i svakoga, samo ne Ruse!
Njegovo izbjegavanje da prst uperi u Rusiju ili, nedo’ bog, u Vladimira Putina, je simptomatično.
Trumpova krivica lebdi u zraku kao politički aksiom.
Američka intelektualna i medijska liberalna elita nema dvojbe da je kriv i upleten u neke ruske poslove. Ali to se tek mora dokazati.
Nedjelja, 18. februar
I danas su na redu nove epizode sapunske opere, u kojoj su moćni članovi jedne uspješne ali, čini se, i na sve spremne obitelji – svakodnevno u novim peripetijama.
Jutros izbjegavam nedjeljne talkshow programe. Na kanalu 4 je Zimska olimpijada. Mogu se posvetiti akrobacijama, umjesto da voajerski posmatram makijavelizam u nastavcima.
Nasreću, postoje, ti – drugi kanali, “National Geographic”, na primjer, na kome safari ne prestaje.
Važno je na potonuti u očaj.
Možete sebi naviti i besmrtnog Charlie Chaplina: Njegove su riječi, da je očaj narkotik, koji nas tjera u ravnodušnost.
Nešto kasnije, novinske portale – ne mogu izbjeći!
Američka je demokratija u ozbiljnoj opasnosti – napisao je u svojoj novoj kolumni u “New York Timesu” Thomas Friedman, optužujući Trampa da ne želi ili nije sposoban da brani Ameriku od ruske kampanje.
Friedman piše ono u što mnogi vjeruju: Ili je Trumpova poslovna imperija uzela previše novca od oligarha povezanih s Kremljom – toliko mnogo, da ga Rusi posjeduju, ili su tačne glasine da se Trump upustio u ko zna kakve bahanalije u Moskvi, dok je tamo organizirao izbor ljepotica za “Miss Univerzuma”? Pa, to ruski obavještajci imaju na videotraci, te ga mogu ucjenjivati?
Sve smo ravnodušniji, priznajem! Jer, sve ono što je nekad bilo nenormalno ili sramotno, postaje naša nova normalnost.
Još je vedro napolju, ali tamni su se politički oblaci nadvili nad nama.
Ponedjeljak, 19. februar
Danas je praznik u Americi: Predsjednikov dan. U posjetu nam je stigao naš mlađi sin. To je onaj “dječak” čije je tinejdžerske stihove 19. maja 2009. u Parlamentu Bosne i Hercegovine u svom govoru recitovao tada američki potpredsjednik Joe Biden.
U međuvremenu, Hajat je 2017. diplomirao, postavši jedan od najmlađih američkih liječnika bosanskog porijekla. Rođen je u Sarajevu, a sve ostalo naučio je ovdje, u Americi.
Gledam ga kako nostalgično jede majčinu hranu, za našim kuhinjskim stolom, za kojim je i odrastao, u stanu, koji je za moju Nalan i mene – sve veći i prazniji, od kako je, za svojim američkim snom i uspjehom u karijeri – odjurio i naš stariji sin Mirza.
Pričamo o svemu!
Spontano nam se kao tema nameće i ova posljednja tragedija sa Floride.
Tamo je, na Valentinovo, u jednoj prestižnoj školi, 19-godišnji Nikolas Cruz hladnokrvno pobio 17 đaka i profesora. To izaziva dodatnu jezu kod roditelja, koji svakodnevno šalju svoju djecu u školu. I onih, koji su to radili godinama, priznajem, ne bez zebnje i tada.
Moj sin, koji od prošle godine radi kao liječnik specijalizant, u jednoj njujorškoj bolnici, na svojstven, američki način, kontemplira iz vlastitog iskustva:
“Imali ste sreće, jer ste nas slali u javne (besplatne) škole, u kojima je bilo malo razmažene i bogate djece. Sve su to bila djeca imigranata: siromašna, disciplinovana i zaljubljena u sport … Samo su se takmičili kako da dođu do najboljih američkih univerziteta.”
Hajat, koji je u svojoj medicinskoj praksi imao prilike vidjeti i prostrijelne rane od vatrenog oružja, podsjeća da New York ima i drakonske zakone za posjedovanje i nabavku tog oružja. Sada, ovdje, ponekad, jedni na druge pucaju gangsteri, ali ne i djeca.
Nije to kao na Floridi ili, recimo, u Vermontu, gdje za kupovinu prve puške trebate imati 16 godina, dok za kupovinu limenke piva morate dokazati da vam je puna 21.
I Nikolas Cruz je svoju automatsku pušku “R-15” kupio kad je imao 16 godina! Dugo je, izgleda, u svojoj glavi planirao ovu katastrofu, bez da ga iko u tome spriječi?!
Utorak, 20. februar
Danas je u Ujedinjenim narodima održana sjednica Vijeća sigurnosti o Palestini na kojoj je prisustvovao i palestinski predsjednik Mahmoud Abbas. Bio sam u UN-u, ali ništa novo, kažem Budimiru Lončaru, koji se javio iz Zagreba da mu referiram iz prve ruke – ima li pozitivnih pomaka na tom frontu. Sirija je istinski Rašomon, pa je to još u fokusu!
Dugo već prijateljujem sa Lekom, kako Lončara zovu još iz partizanskih, Titovih dana. Znam i koliko ovog istrajnog doajena svjetske diplomatije cijene, ovdje na East Riveru.
Kada sam se u januaru 2017. upoznao s novim glavnim tajnikom UN-a i s njim razmijenio nekoliko riječi – Antonio Guterres, prvo je pozdravio Budimira Lončara.
Nedavno mi je Leko pročitao pismo koje mu je uputio bivši američki predsjednik George Bush stariji; o tome će se tek pisati. Znam šta je Lončar prošle jeseni pisao i Henriju Kissingeru; poručio mu je kako se na Zapadu “Putin i dalje precjenjuje, a Rusija podcjenjuje”.
Utorak navečer, također je bio predviđen za diplomatiju.
U jednom zatvorenom krugu, nadomak zgrade UN-a, bio sam promotor knjige američkog ambasadora Jamesa Pardewa – “Mirovnjaci: Američko liderstvo i zaustavljanje genocida na Balkanu”, (Peacemakers: American Leadership and the End of Genocide in the Balkans).
Ovaj bivši pukovnik američke obavještajne službe, ekspert koga je Richard Holbrooke među prvima regrutovao u svoj tim za izravne pregovore sa Slobodanom Miloševićem – napisao je memoare u kojima detaljno opisuje šta se događalo iza scene, uoči postizanja bosanskog mira u Daytonu 1995. A potom, nekoliko godina kasnije, i kako je došlo do odluke da NATO (1999) bombarduje Miloševićevu Srbiju.
Pored svega, ambasador Pardew, u Makedoniji je 2001. ispregovarao “Ohridski sporazum”, s kojim je izbjegnut etnički rat između tamošnjih Albanaca i Makedonaca – pa je tužna, rekao bih “bosanska” sudbina, zaobišla ovaj dio Balkana.
Srijeda, 21. februar
Sinoćnjoj promociji knjige pristustvovala je i grupa studenata sa Kosova, koja gostuje na prestižnom Harvard univerzitetu. Valjda i zbog njih, James Pardew naš panel zaključuje riječima “da će sudbina Balkana biti drukčija i bolja kada mlada generacija preuzme stvar u svoje ruke”.
Ali, nije samo Balkan u problemima. Nada se i da će mladi Amerikanci postati agenti promjena u svojoj zemlji i jednom zauvijek dokinuti nelogične zakone o nabavci i posjedovanju naoružanja za sve one, koji bez ikakvog razloga pucaju jedni u druge.
Grozni su to prizori od kojih vam se ledi krv u žilama jer, povrh svega, radi se djeci, koju često ubijaju druga djeca.
No, izgleda da je na pomolu veliki antioružani pokret, spreman da se suprotstavi moćnom lobiju, koji zagovara kupovinu što više oružja, a ne obrnuto. Bit će to neki mladi ljudi! Kažu da su njihovi onomadni prosvjedi u Talahasiju, glavnom gradu Floride, bili najveći u posljednjih 25 godina.
Ovaj pokret, koji je 24. marta zakazao masovno okupljanje u Washingtonu, podržali su i popularni umjetnici s političkim ambicijama: George Clooney, Oprah Winfrey i Steven Spielberg, već su im donirali po pola miliona dolara.
Neće to moći samo uz entuzijazam, bez novaca, jer svaka politička promjena ili status quo ovdje tako funkcioniraju.
Još važi ono da “pošten političar”, koji je kupljen, ostaje kupljen do kraja. Sve dok se ne pojavi neko s više novaca!
Četvrtak, 22. februar
Otkako se, evo već godinu i više dana, uselio u naše živote, predsjednik Trump ne prestaje biti glavni akter, onog što Francuzi nazivaju “Društvom spektakla”. Kao što je to, u svojoj istoimenoj knjizi (“La société du spectacle”) prije 50 godina opisao francuski marksista i filmadžija Guy Debord.
U tom djelu je objašnjeno kako u razvijenim društvima, ovdje na Zapadu, naš život postaje “ogromna akumulacija prizora” pretvorenih u predstavu (lažne) stvarnosti. Svijetom, dakako vladaju predodžbe!
Trampu više ne trebaju veliki, tradicionalni mediji za kreiranje alternativne stvarnosti; ni “Washington Post”, ni “New York Times”, ili “CNN”. On se svojim sljedbenicima već dugo obraća direktno, Twitterom – držeći ih stalno na istoj talasnoj dužini. Tako kreira jednu posebnu predstavu za sve nas: Oni koji su mu povjerovali da su dobitnici, na kraju bi mogli postati najveći gubitnici.
Ali, toga još nisu svjesni!
Prisjećam se i filma “Manchurian Candidate”, hladnoratovskog trilera iz 1962. godine, u kome Frank Sinatra glumi američkog vojnika kome su Sovjeti, nakon Korejskog rata, u zarobljeništvu negdje u Kini isprali mozak, pa ga kao heroja poslali nazad u Ameriku – da s njim upravljaju kao s marionetom!
Ružno je to podsjećanje.
Pogrešno je, dakle, reći da na američke političare utječu tamo neki stranci, iako je oduvijek bilo sumnjivih donacija iz nedemokratskih sredina. Domaćim lutkama na koncu upravljaju američki lobiji i niko drugi.
Petak, 23. februar
Čujem da je NRA (National Riffle Association) – moćna asocijacija koja lobira za pravo Amerikanaca da budu naoružani do zuba – čak i nakon ove tragedije na Floridi, opet odbila ideju da se zakonski podigne starosna granica za osobe koje žele kupovati oružje!?
NRA je 2016. donirala 21 milion dolara predsjedničkoj kampanji Donalda Trumpa. Valjda je zato, u susretu s roditeljima stradale djece, na Floridi ovaj predsjednik ponudio svoju “soluciju” za izbjegavanje budućih tragedija ove vrste: Još oružja!
“Treba naoružati učitelje”, rekao je!?
Malo je ko još čuo tako jadnu, apsurdnu i opasnu glupost.
Nakon 25 godina u ovoj zemlji, pitam se, je li doista nepopravljivo to što u Americi politika toliko mnogo pleše oko novca!
Riješili su to na pravi način, recimo u Australiji, gdje od 1996. nema masovnih pucnjava, jer su na kontinentu kengura usvojili prave zakone. Pa, kako onda ne mogu u Americi?!
Siguran sam da je za to potrebna jedna nova revolucionarna svijest, koja seže dalje od industrijske ili samo tehnološke revolucije. Dalje, puno dalje od monetarnog interesa.
Ali, Amerika i Engleska neće biti proleterska! Proleteri su izumrli poput dinosaurusa.
Svi još vjerujemo u svoje malo bogatstvo i pametne telefone odakle nam dolaze lažne vijesti i marketing poruke kako da kupimo i ono što nam ne treba.
Pravda se ne može kupiti, ali se može dosegnuti.
Opet, iznenada, pada snijeg u New Yorku! Revolucije melju tugu u korake! A mi? Mi smo sve više neki tužni i sve manje odvažni ljudi.
