Eric Cantona prije gotovo 18 godina prestao je igrati nogomet, no kultna ličnost francuskog i svjetskog nogometa i dalje privlači pažnju svojim javnim istupima, kao glumac, reditelj i mnogi će malo pretenciozno reći – “mislilac”.
To ne treba čuditi jer Cantonu se ionako nikada nije smatralo samo nogometašem, nego kao čovjekom koji ima stav o svim bitnim pitanjima.
Prije je svoje stavove branio šakama i nogama, a u novije vrijeme akademskim raspravama i argumentima.
Zato su ga u intervjuu za Euronews, koji je dao u Lyonu prilikom promocije njegovog najnovijeg projekta “Nogomet i useljeništvo – 100 godina zajedničke istorije”, pitali o svemu aktuelnom u posljednje vrijeme u Francuskoj i Evropi – napadu na Charlie Hebdo, islamističkom ekstremizmu, integraciji doseljenika u Francusku i kako nogomet u tome pomaže, usponu neofašizma, rasizmu u nogometu…
Evo dijelova tog intervjua…
Kako se osjećate povodom napada na Charlie Hebdo?
“Dramatično je to i veoma žalosno. Nažalost, to nije prvi put da se se napada sloboda izražavanja. U oktobru 1988. za vrijeme projekcije Scorseseovog filma “Posljednje Kristovo iskušenje” zapaljeno je pariško pozorište Saint Michel. Tom prilikom ozlijeđeno je 40 ljudi, od toga četvero teško. Požar su podmetnuli katolički integralisti, koji su željeli da 50 ljudi izgori. Ovo što se dogodilo ne smije se koristiti protiv islama. Fanatici postuje u svim religijama i oduvijek.”
Mogu li napadi islamističkih fanatika dovesti do jačanja mržnje i rasizma prema muslimanima?
“Postojala bi opasnost od toga da je većina muslimana takva, ali uvjeren sam da se njih 90 posto osjeća neugodno i stide se posljednjih napada i ubistava izvedenih navodno u ime njihove religije.”
Kako gledate na uspon ekstremne desnice u Zapadnoj Europi?
“Sve je to povezano s ekonomskom krizom. Da nije bilo krize 1929., Hitler nikada ne bi došao na vlast. U vrijeme kriza, ljudi su očajni i ne znaju za šta bi se uhvatili, pa pribjegavaju ekstremizmu. Opasni su oni koji pri tome iskorištavaju očaj ljudi, kako bi širili ludilo i mržnju u političke svrhe.”
Predstavljate zajedničku prošlost nogometa i useljenika? Može li nogomet pomoći u njihovoj integraciji?
“Sport općenito i nogomet posebno to mogu, jer ako si u nogometu bolji od nekoga, igrat ćeš, bez obzira odakle si i to je ono predivno u sportu. Ali, čim odeš s terena, u savezu i među trenerima, situacija je kao i na ulici; ako nemaš “pravu” boju kože, vrlo lako nećeš dobiti mjesto koje zaslužuješ. Naše društvo je nepravedno.”
Volite li današnji nogomet i vrijednosti koje promoviše?
“Veliki igrači uvijek će biti veliki, bez obzira koliko zarađivali. Kada gledate Messija ili Ronalda kako igraju, osim što u tome uživate, možete vidjeti i koliko oni uživaju igrajući nogomet. Ali, oni koji koriste nogomet za svoju promociju, kao što Abramovič radi s Chelseajem ili kao što je Berlusconi radio u Milanu, koristeći klub u političke svrhe, to čine zbog ogromne medijske pažnje koju im nogomet pruža i u njih treba uprijeti prstom kada se prigovara na tome koliko previše nogometaši zarađuju.”
