Srbijanski spoljnopolitički analitičar Borivoje Erdeljan za ‘Zašto?’ objašnjava da li obnovljeni diplomatski pokušaji ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića mogu imeti efekta na zaustavljanje novih i povlačenje starih priznanja nezavisnosti Kosova.
Vještina
Ja poštujem svaki pokušaj, svaku inicijativu, svaku energiju u svim zanimanjima pa i u diplomatiji, naravno, da se korača negdje naprijed ali ovdje ne vidim kako bismo mi sada pronašli na horizontu nešto što je iza nas.
To je u odnosima među državama vrlo teško i nije lako naći primjere sem u nekim veoma drastičnim situacijama kad dođe, ako se već govori o uspostavljanju i prekidanju odnosa, do neke sitaucije koja je zaista drastična i kad se radi o nekim veoma opipljivim, štetnim interesima za neku od zemalja koja to čini.
I ova incijativa ili poduhvat — poduhvat je možda suviše ambiciozna riječ — ministra Dačića ne znam na čemu se zasniva.
Naravno, onih par posjetilaca koji su bili u Beogradu i oni koje je on posjetio — diplomatija predstavlja vještinu, pored ostalog, i učtivosti i vještinu mogućeg.
Ali, da li će to donijeti neki rezultat?
Disharmonija
“Ja nisam veliki optimista kako nam to naš ministar, ali ne samo on, nego i javnost koja je pod vladinom palicom, to prikazuje”, kaže Erdeljan.
Nešto što skreće pažnju onome ko prati čitavu situaciju je da je to prilično disharmonično, u stvari značajno disharmonično ali nije i jedino, između predsjednikovih tonova koje daje kao intonaciju, Dačićevih tonova i tonova drugih ministara tako da je teško iz toga zaključiti šta je ono što su stvarne namjere, šta oni stvarno očekuju.
Vlada, predsjednik, Skupština — trebalo bi to da bude jedan harmoničan orkestar.
Ne bih bio u koži stranih posmatrača koji možda dovoljno ne poznaju nas i naš mentalitet, naš način zaključivanja i vođenja stvari, i onda to može odjedamput da ih zavede u neki lavirint iz koga ne mogu da se snađu i da nađu i zaključe nešto da podvuku crtu – šta je u stvari naš cilj, šta želimo da postignemo.
Cilj koji je proklamovan je, naravno, nedostižan, ali šta iz toga može da izađe – ne zavidim onima koji to pokušavaju na ozbiljan način da razrješe.
Formula
Proces je usporen, to je neosporno i matematički vidljivo, ali je on nepovratan – nepovratan što se svijeta tiče.
Pitanje je načina, forme i oblika kako ćemo mi pronaći nekakav zajednički imenitelj, što je u interesu Srbije, naravno, da pronađe izlaz iz te kvadrature kruga.
Ona mora to da uradi.
Te formule Tajvani, Kipri, večno pominjana formula dvije Njemačke, sve je to bivalo ili biva ali treba se odlučiti za nešto i onda zakoračiti u to nešto.
Ne mora da bude to međusobni zagrljaj ali može da bude za dobrobit svake strane i njen napredak u onom pravcu koji proklamuje.
