HLADNA BEŠIKA OD MORSKIH TALASA
Slika mi ova mira ne da
„Atlantida“ humanosti svijeta,
Na obali žrtvovano tijelo
Sirijskog djeteta
Što ga talasi doniješe,
Stanje nam čovječanstva predočiše.
Žalost me pritisla,
Otrgo mi se san,
Nemoć mira ne da,
Pisati ja moram.
Nek poteku suze gorčine,
Nek se kiša plamenih riječi izlije,
Eksplodiraće srce
Ogorčeno čemerom Sirije!
Dječače maleni
Šta je tvoj grijeh…?!
Znam!
Ti grijeha nemaš
Čistoća nevina,
Ti si grijeh oba zuluma:
Zlu i pravdi koja šuti!
Može li ikako pravda
Još koju prozboriti…?!
Oglušila se,
Davno,
U svome čutanju!
Šta mi to bi, šta vidjeh u tebi
Te mi se ti k’o dijete moje pričini?!
Razumjeh li išarete,
Da „TI“ moje
I svačije možeš biti dijete
Ako se zlu
Na put ne stane,
Vođstvo dopusti,
Ako se razum tami prepusti.
Djetiću maleni!
Šehidu veliki!
Ptico džennetska!
Znam!
Ti ne gledaš očima prezira,
No očima žaljenja
Nad jadom – Istoka i Zapada
Nemoći u ljudskoj
Proždrljivoj pohlepi
Žedne tvoje djetinje krvi.
Tražio si spas
A našao si dom vječni…
Ima li spasa onima što te protjeraše,
Onima koji te ne primiše!?
Talasi morski zadnja su ti bešika,
Fijuk vjetra – uspavanka,
Uspavaše te snom Ahireta
Na postelji hladnoj,
Vodi uzburkanoj.
Neka ti svitanje, toplo jutro,
Džennet vječni bude, Bog d’o!
Zemlja je kušnja, ona trpi,
Ahiret zemaljsko čisti.
Tamo, u svijetu pravde,
Tu je dobro od zla odvojeno
Ne mogu tu oni zajedno.
Dječače maleni, ni ime ti ne znam,
I nije to važno, u tebi imena plaho:
Dijete Sirije!
Nevinost…!
Nepravda…!
Nemoć…!
Nemar…!
Stanje Ummeta…!
Poraz Svijeta…!
(Ne)Savjest…!
Humanost slijepa…!
O, Bože! U (ne)čovjeka li (ne)pravde!
Je l’ to zemlja prestolje zla, šejtana?!
Zlo i dobro zamijeniše imena!
Milost se iz srca otrgla!
Na očima koprena!
Lica maskirana!
Bestidnost dvostrukih standarada!
Zlo se k’o spasioc dekorira
Dok se dobru lijepi etiketa zla.
