Emir Elfić, bivši predsjednik Bošnjačke demokratske zajednice, nikako da se suoči sa istinom da više nije predsjednik BDZ-a, te da je, zahvaljujući svojoj gramzivosti, sebičnosti, precjenjivanju vlastitih sposobnosti i lošim savjetima nedobronamjernog okruženja, postao presedan u političkoj nezajažljivosti i beskrupuloznosti u pokušaju da prisvoji ono što mu ne pripada, gazeći sve moralne i duhovne norme odnosa prema emanetu i porodici. Možda je razumljivo da zavist prema Muftiji preraste u mržnju, ali je na granici shvatljivog da zavist i mržnja izazovu toliko sljepilo da sopstvenim ponašanjem postane neprijatelj sebe, svoje porodice i lične političke ambicije.
Nakon što je tužio Muftiju američkom ambasadoru u maniru svih prethodnih izdajnika, ukazujući na navodnu opasnost od radikalizma i ekstremizma islamističkog muftije Zukorlića, zalutali mlađahni političar Elfić vidi šansu i u huškanju turskih vlasti na Muftiju ne bi li pokrenuo savezničke trupe od Vašingtona do Ankare, svakako uz podršku Beograda, jer bi samo jedna takva alijansa možda mogla stati u kraj ovome „nemilosrdniku“ kome se ne može oprostiti što je od propalog studenta, poznatog kao mamina maza, i neuspjelog konobara pokušao napraviti društveno ostvarenu ličnost. Možda se Muftiji može zamjeriti što je toliko rizikovao tipujući na čovjeka koji u svojih trideset pet godina nikada i ni u čemu nije pokazao uspjeh.
Iako je prošlo godinu dana i dalje odzvanja poznata Muftijina izjava izrečena na jednom od predizbornih skupova pred više hiljada ljudi: „Ja ovom čovjeku vjerujem!“ Vjerovati nekom nije grijeh, iako bezrezervno povjerenje ukazuje na naivnost. Poznato je da Muftija nije do sada ostavljao utisak naivnog čovjeka, zato bi bilo jako dobro da nekom prilikom objasni javnosti šta ga je navelo da u slučaju Emira Elfića napravi izuzetak.
Ovo što čini Emir Elfić je očito sindrom oceubistva, gdje sin nedorastao emanetu povjerenom od oca ne vidi svoju budućnost i mogućnost sopstvenog uspjeha sve dok otac postoji, zato što ga on nabolje poznaje i što je ključni svjedok svih dobara koja mu je učinio, a na koja sin nije spreman uzvratiti dobrom. Elfić ne može da oprosti Muftiji što ga je motivisao da završi studije, što ga je angažovao za asistenta na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, što ga je imenovao za direktora Sandžak televizije i Univerzitetskog medija centra, što ga je preporučio za pomoćnika gradonačelnika, što ga je predložio za ambasadora Srbije u Kuvajtu, a Rasim Ljajić to opstruirao, što ga je preporučio za predsjednika Bošnjačke demokratske zajednice, što ga je poslao na hadž kao kraljevog gosta i puno toga što nije za spominjanje u ovoj vrsti teksta.
Samoljublje i umišljenost doveli su Elfića do gubljenja elementarnog osjećaja realnosti o sebi i svom okruženju i zato sada potpuno dezorijentisan jedino upoznaje sagovornike koji ne skrivaju neprijateljstvo prema muftiji Muamer-ef. Zukorliću. Neko je čak primijetio da je, suprotno svojoj poznatoj lijenosti i konformizmu, u neprijateljstvu prema Muftiji, Elfić postao izuzetno aktivan. Ipak, Elfić i dalje srlja u propast potvrđujući da je pogazio sve skrupule i moralne pragove uzimajući za prijatelje osvjedočene neprijatelje islama i Islamske zajednice, okružen ljudima koji svoje komplekse i frustracije iskazuju posredstvom njega, uzvraćajući Muftiji neprijateljstvom na slična dobra koja im je u prošlosti činio.
Kome još treba Emir Elfić i ko bi mu mogao vjerovati nakon što je zarad nezasluženih ličnih interesa pogazio elementarne porodične vrijednosti ne uzimajući u obzir kako će se njegovi postupci odraziti na majku, sestru i njenu djecu.
Za sebe i svoju budućnost Emir Elfić nije mogao učiniti goru stvar nego što se nakon smjene sa mjesta predsjednika Bošnjačke demokratske zajednice obratio za savjet i zaštitu nikom drugom do Rasimu Ljajiću. To bi bilo kao kada bi se neko obratio zlotvoru za savjet o dobročinstvu. Znamo kako su završili svi oni koje je Rasim Ljajić savjetovao i štitio: neki su pod zemljom, neki u zatvoru, a neki mu služe kao sitni općinski činovnici.
Emir Elfić je doista u jadnom stanju da nije kadar ni saopćenje napisati, već mu je to ovoga puta uradio njegov srodnik po nedosljednosti i neuspjesima Nedžad Latić, koji se uključio u ljajićevsku alijansu što ima za cilj satanizaciju i stvaranje obruča izolacije oko svega što Muftija čini. Autor ovog saopćenja, Nedžad Latić, po narudžbi Emira Elfića, optužuje Muftiju za širenje mržnje prema braći Turcima, zaboravljajući da je prve tekstove protiv te iste braće u „PanBošnjaku“ pisao upravo Nedžad Latić da bi jedan autorsko-analitički tekst objavljen na internet stranici Lige za Sandžak, u kome se ponašanje činovnika turskog Dijaneta negativno tretira, iskoristio kao osnov za optužbe Muftije i njegovih saradnika da šire mržnju protiv braće Turaka. To može samo neko ko je raščistio sa duhovno-moralnim skrupulama. Možda su Emir Elfić i Nedžad Latić slični po mentalno-kulturološkom sklopu, načinu života i ćejfovima, ali ovoga puta su očito udruženi u neprijateljstvu prema muftiji Muamer-ef. Zukorliću koji im je svojim odnosom pokazao da postoje dijametralno različiti ljudi od njih, ljudi koji čine dobro i na dobro uzvraćaju dobrim.
I kada bi našli iole prostora za objašnjene zavisti i mržnje Emira Elfića prema muftiji Zukorliću, to što čini nije moguće razumjeti, jer je ovaj hadžija i namazdžija za svega nekoliko dana postao glavni aktivista grupice uposlenika Islamske zajednice koji su zarad ličnih interesa i nezasitih želja za visokim pozicijama nastavili sa cijepanjem Islamske zajednice praveći takozvanu „treću“ koja bi, navodno, trebala da ujedini sve tri. Ne znam ko bi mogao povjerovati da bi dalje cijepanje moglo dovesti do jedinstva.
Zapravo, lične, duhovne i moralne slabosti Elfića dovele su ga do one: „Poslije mene potop.“
Autor: Samir Škrijelj
