Već duže od dva mjeseca bh. glumac Emir Hadžihafizbegović “hoda po doktorima”, pokušava zaliječiti barem fizičke posljedice stravične saobraćajne nesreće. U večernjim satima 12. oktobra prošle godine učestvovao je u nesreći kraj Novske (Hrvatska) u kojoj je život izgubila 63-godišnja Zagrepčanka Ankica Kuduz.
U inervjuu za zagrebački Jutarnji list o pojedinostima nesreće zbog pravnih razloga nije govorio, no emotivno ne može skriti koliko ga je to pogodilo.
“Ta posljednja tri i po mjeseca sam u Zagrebu. Od tog 12. oktobra u Bosnu se nisam praktički vraćao, samo jedan dan sam morao odletjeti u Sarajevo, ali isti dan sam se vratio. Nekako mi je bilo neprirodno, ne bih se dobro osjećao 500 kilometara od mjesta gdje se sve to dogodilo. Htio sam biti i blizu doktora i te priče, i te porodice i istrage. Legalist sam i taj proces traje, a ono što je meni bitno je da sam stupio u kontakt s kćeri stradale gospođe, Lanom Kuduz”, kazao je Hadžihafizbegović.
“Mogu joj samo zahvaliti na načinu kako je reagirala i na načinu na koji je cijelu stvar razumjela. No, imamo neki naš dogovor, to je ipak neka naša intimna priča, da od toga ne radimo sapunicu. Tragedija nas je spojila i nećemo je sigurno medijski eksploatirati ni Lana Kuduz, a ni ja. Mogu reći da dugo, dugo nisam sreo takvu osobu poput Lane i njene sestrične Nine (koja je prisustvovala toj nesreći op. a.). Njih dvije nekako su destigmatizirale moje psihološko stanje. Ali ne bih se volio baviti sobom kada je ta priča u pitanju, lamentirati nad sobom i svojim zdravljem, jer vjerujte pristao bih na puno veće ozljede da nesretna gospođa nije stradala. To što sam polomio pršljenove i smrskao lijevu ruku, to je neka priča koju liječim, ali nikako ne bih volio da se to tretira kao nešto važno. Jer to je kolaterala u mnogo težoj tragediji”, kazao je.
Priznaje ipak da mu se nakon nesreće nesanica pojačala. Već 20 godina Hadžihafizbegović pati od nesanice, što su, kaže, vjerovatno ostaci ratnih godina u Bosni.
“U tom periodu doživio sam puno teških stvari, iscurilo mi je iz kadra, iz života, puno dragih ljudi. To se odrazilo na cijeli moj psihološki sistem. Probao sam svašta, ali ne ide. Baci me oko tri ujutro, već oko 5 sam budan, a i za ta dva sata čujem hladnjak, tramvaj. To traje 20 godina, tijelo se na to navikne jer tokom dana sam vrlo aktivan. Ne znam šta se promijenilo u metabolizmu, ali živim s tim. Ima samo jedna situacija u kojoj spavam, a to je kao suvozač”, kazao je Hadžihafizbegović.
