Emina Mašinović, majka dva studenta i medicinska sestra zaposlena u mjesnoj ambulanti u Kulen-Vakufu kod Bihaća, već 22 godine ništa ne zna o sudbini svog supruga Mehmeda, koji je ratne 1992. nestao u rejonu Štrbačkog buka.
Čudan osjećaj
Mehmed, po profesiji ugostitelj, početkom agresije na BIH bio je aktivan u MDD „Merhamet” i pomagao socijalno ugroženim građanima bez obzira na naciju i vjeru.
“Znam da je bio živ 11. dana u logoru Prekaja. Iz Prekaje je odveden 11. dana, navodno na razmjenu, i nakon toga gubi mu se svaki trag. Najvjerovatnije je ubijen, ali lokaciju i posmrtne ostatke do dana današnjeg nemamo”, priča Mašinović.
Prisjeća se tog 11. juna 1992., kada se s tromjesečnim sinom Mersadom i jednoipogodišnjom kćerkom Merimom našla na Štrbačkom buku. Sa suprugom se nije ni pozdravila.
1.200 nestalih osoba je u USK za kojima se traga
– Odjedanput sam se našla u grupi ljudi koji su se pokušavali domoći druge strane mosta. Suprug mi je rekao da tamo vodim djecu i to je ono što vam, jednostavno, ne mogu opisati. Taj čudan osjećaj ne može se opisati, strah. I mislite kada prijeđete most, on će doći. I tako su prošle 22 godine – priča Emina.
Ne bojte se
Budući da je 2007. identificiran Mehmedov brat, porodica se ponadala da će uskoro pronaći i Mehmedove posmrtne ostatke, jer su njih dvojica zajedno odvedeni. No, pokazalo se da su u više slučajeva braća odvajana pa su posmrtni ostaci pronalaženi na različitim lokacijama. Brojne porodice nezadovoljne su radom institucija koje tragaju za posmrtnim ostacima njihovih najmilijih, pa i Emina.
“Apeliram na sve ljude koji nam mogu pomoći i na ljude koji imaju informacije, koji žive u našem okruženju i možda znaju nešto, da se ne boje, jer istina ne može naškoditi nikome”, poručuje ona.
