Iako se čini da ekstremno desnih snaga na političkoj sceni svih balkanskih država i nema, odnosno da nisu dovoljno snažne jer nemaju svoje predstavnike u parlamentima, poznavatelji prilika kažu kako to i nije tako. Mnogi političari s desnog političkog spektra često posežu za ekstremno desnim stavovima, ali je njihovo djelovanje uglavnom pragmatične prirode. No, oni koji nastupaju krajnje nacionalistički, šovinistički i rasistički možda nisu u parlamentarnim klupama, ali zato jesu u društvu – snažni i glasni.
Povremeno se „istaknu“ marševima i postrojavanjem u središtu glavnih gradova, paljenjem novina neke od nacionalnih manjina, napadima na migrante ili Rome, upadanjem na skupove koji imaju za temu nešto što njihovim visokim patriotskim „standardima“ nije prihvatljivo. No, svi su još daleko od ozbiljnog nastupa u političkim vodama.
„Problem kod takvih stranaka jest što traže jednog vođu, da ne kažem Mesiju, koji bi ih okupio na jednom mjestu, a njega još nema“, govori o hrvatskim iskustvima novinar Vanja Majetić.
Smatra da je „u mladim i krhkim demokracijama desničarski populizam opasan jer može oslabiti demokratske institucije“, te konstatira kako je „populizam vrlo sličan demagogiji“ te u tom kontekstu „Hrvatska nije ostala pošteđena“.
„Glasači se iz raznih, ponajviše ekonomskih razloga, okreću novim opcijama koje podržavaju iz prosvjeda no smatram kako ekstremna desnica u Hrvatskoj nije kompatibilna s onom u ostatku Europe. Razlog tome je nedostatak zajedničkog problema koji se ogleda kroz migrante. Oni u nas ne postoje u značajnom broju pa stoga ne postoji zajednička ključna tema i problemi“, objašnjava Majetić.
Pod kontrolom struktura
Kad je Srbija u pitanju, ekstremna desnica također postoji. Zoran Petakov, ljevičarski aktivist iz Novog Sada, konstatira i kako dvije koje se svrstavaju u taj blok imaju svoje predstavnike u državnom parlamentu. Za organizacije koje djeluju izvan parlamenta navodi da su „pod kontrolom bezbednosnih struktura Srbije ili Rusije, a to su Srpska desnica, Nacionalna Avangarda, Srpska Liga, zatim neonacističke grupacije poput SrBske Akcije, Nacionalnog srpskog fronta, Otadžbinskog pokreta Obraz i SNP Zbor“.
„Birači u Srbiji ne bi u dovoljnoj meri podržali otvorenu ekstremno desničarsku partiju. Koliko je politička scena od početka veka pomerena u desno govori i to da su Srpska radikalna stranka, koja nije promenila svoj šovinistički program iz 1991. godine, i Dveri koje svojim programom najviše podsećaju na totalitarnu fašističku partiju koju je tridesetih godina prošlog veka želeo i predlagao Miloš Crnjanski, dobile dovoljan broj glasova da se nađu u parlamentu“, navodi Petakov.
Ako se govori o političkim strankama ekstremno desne orijentacije, uglavnom su oni svima asocijacija na marševe nabildanih muškaraca pod zastavama i, ako je moguće, u nekakvim uniformama i obilježjima koja podsjećaju na mračnu prošlost ’20-ih, ’30-ih i ’40-ih godina prošlog stoljeća. U tome smislu, postavlja se pitanje što zapravo karakterizira ekstremnu desnicu u smislu političkog programa?
Brojne karakteristike krajne desnice
Majetić odgovara kako je to, na prvom mjestu, „zajednički fokus na politiku suvereniteta, [u slučaju europskih država] skepticizam prema Europskoj uniji, stroga migracijska politika i naglašavanje važnosti socijalnih reformi u korist izvornih stanovnika, a na štetu migranata“. I tu je, prema njemu, riječ o politici koja se naziva „novi nacionalizam“.
„Međutim, termin ‘krajnja desnica’ ima tendenciju obuhvatiti širok raspon stranaka i skupina koje se značajno razlikuju u agendi i politici, osobito ekonomskoj i socijalnoj, kao i u mjeri u kojoj podržavaju i koriste nasilje“, objašnjava.
Navedenim osobinama ekstremne desnice, odnosno većini stranaka i organizacija koje se nalaze na tom dijelu političke scene, Petakov dodaje i „ekspanzionistički i ekstremni nacionalizam, autoritarna država, antikomunizam, antidemokratizam i militarizam, očuvanje tradicionalnih vrednosti, a u nekim slučajevima i očuvanje rasne čistote, borba protiv ‘tuđih kultura’ i za evropski ‘identitet’, protivljenje ulasku migranata u državu i interkulturalnosti, borba protiv onih koji su drugačije verske, nacionalne, i seksualne orijentacije“.
Osnaživanje desnice
I kad se analiziraju svi navedeni dijelovi programa ekstremno desnih stranaka, na prvi pogled se učini da su te pojave snažnije izražene u bivšim socijalističko-komunističkim državama, odnosno područjima „iza željezne zavjese“. No, nije tako. Izbori u gotovo svim europskim državama, bile one članice Unije ili ne, ukazuju na osnaživanje ekstremne desnice.
„Razlika između zapada i istoka je u tome što su zemlje na istoku prošle kroz tzv. tranziciju ka kapitalizmu u poslednjih tridesetak godina. To je za mnoge značilo gubitak osnovnih ljudskih prava na rad socijalnu i zdravstvenu zaštitu , obrazovanje i krov nad glavom. Zato je citat Maksa Horkhajmera: ‘Ko neće da govori o kapitalizmu, neka ćuti o fašizmu’ aktuelan i danas. Kapitalistička tranzicija donela je bedu, glad, nesigurnost, veliki jaz između bogatih i siromašnih. Za uspostavljanje nove paradigme o bezalternativnosti kapitalizma njegovi ideolozi posegnuli su za nacionalizmom, istorijskim revizionizmom, diskursom o dva totalitarizma u kome su izjednačavani fašizam i komunizam, i neretko antisemitizmom“, objašnjava Petakov.
Iako smatra da su suvremena radikalna desnica u istočnoj i srednjoj Europi relativno nov fenomen, Majetić podsjeća kako je krivi kut promatranja po kojem su „stranke radikalne desnice dobile zamah zbog utjecaja gospodarske krize, ekonomske deprivacije i globalizacije“. Po njemu, detaljniji uvid u tu problematiku zapravo otkriva kako postotak birača radikalnih političkih opcija raste iz prosvjeda, a ne kao neki antisistemski fenomen.
Zašto su posebno ekstremni istočni Nijemci?
Takve tvrdnje ilustrira primjerom rasta ekstremne desnice u istočnim dijelovima Njemačke koji su do prije 30 godina bili dio DDR-a, te navodi kako su „stavovi preuzeti iz nekadašnje komunističke Istočne Njemačke učinili tamošnje ljude ksenofobičnijima od svojih sunarodnjaka sa Zapada“.
„Stanovništvo istočnog dijela Njemačke ima veću potrebu za ‘skladom, čistoćom i redom’, kao i kolektivnim i etnički čistim identitetom. Važan je i faktor selektivne kulture sjećanja prema kojoj istočni Nijemci potiskuju negativne uspomene na komunističku prošlost, a istovremen odbacuju bilo kakvo nasljeđe nacističkog antisemitizma te za sve društvene i ekonomske promjene krive strance. Fenomen krajnje desnice, točnije neonacizma, može se pojasniti politikom istočnonjemačkih komunista koji su razvili represivni sustav s autoritativnim oblicima socijalizacije kako bi kontrolirali građane. Dodatni uzrok su velike ekonomske razlike te slaba produktivnost koju su još uvijek vidljivi, unatoč ujedinjenju prije 30 godina“, ukazuje Majetić.
Kad govori o iskustvima istoka, Petakov navodi primjere Mađarske, Poljske, Latvije, koje su članice Unije, ali i Ukrajine koja je na euroatlantskom putu. Kao razlog porastu ekstremno desnih snaga ne vidi „nepostojanje demokratskih tradicija, kako to tvrde liberali, već rušenje svih do tad postojećih“. „Te države su strašno devastirane ekonomskom krizom i politikama štednje od 2008. godine do danas. Takve politike dovele su na vlast Vučića, Trumpa, Orbana, Salvinija. Sve ideje levo od centra su kriminalizovane, a strah od migranata proizvodi nove generacije rasista i ekstremnih desničara. Slično je i u Nemačkoj, Italiji, Francuskoj. Poslednja linija odbrane kapitalizma uvek je bio fašizam“, konstatira.
No, činjenica je da desno orijentirane stranke, posebice one krajnje desno orijentirane bilježe rast popularnosti i osvajaju sve više parlamentarnih mandata: Još nigdje nisu na vlasti, no i to je pitanje dana. Upravo to je izazov mnogim europskim državama, uključujući i one na Balkanu.
