U studiji koju je obavio Amnesty navedena su svjedočenja o ekstremno niskim platama i radnoj nedjelji gotovo bez pauze ili slobodnih dana, pa radnici maštaju da se naspavaju.
Više od 130.000 stranaca u Kataru zaposleni su kao čistači, kuvari, dadilje, vozači i baštovani – od toga 84.000 žena i oko 48.000 muškaraca. Oni rade kod gazda koji su iz Katara, ili Evropljani, Amerikanci, Azijati i Afrikanci.
Šokantna svjedočenja žena
U izvještaju koji nosi naslov “Moj san je moja pauza” Amnesty navodi da je 2012. i 2013. godine razgovarao sa 52 radnice. Organizacija se raspitivala i na zvaničnim mjestima u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Ministarstvu za rad, kao i u ambasadama zemalja iz kojih radnici dolaze.
Svedočenja žena su ih šokirala: pričale su da su ih premlaćivali, vukli za kosu, da su bacane niz stepenice… Jedna Indonežanka imala je ubodne rane od noža i ranu od pegle koja joj je pritisnuta na grudi. Žene su ispričale i da su silovane.
Ta silovanja su rijetko u izvještajima, jer se žene boje da će od žrtve postati učesnice tog nedjela. Često im prebacuju “bludno ponašanje”, navodi Amnesty. Jedna žena je sigurna da je najmanje polovina stranih radnica bila izložena nekom obliku zlostavljanja za vrijeme rada u Kataru.
U ambasade zemalja iz kojih dolaze radnici svake sedmice stižu desetine pritužbi. Katarska Fondacija za borbu protiv trgovine ljudima registrovala je prošle godine na mjesečnom nivou između 200 i 300 poziva sa pritužbama.
Agencije angažuju imigrante u njihovim zemljama, predočavaju im pogrešne činjenice i posreduju između njih i porodica u Kataru. Pogođeni često ne mogu ni da pročitaju ugovore koji su sastavljeni na arapskom jeziku. Kada dođu u zemlju, potpadaju pod zakon koji važi i u drugim arapskim zemljama. Za svakog useljenika predviđen je garant, a to je, prema pravilu, njihov poslodavac.
Na milost i nemilost
Na osnovu tog ugovora radnici su svojim poslodavcima isporučeni na milost i nemilost. Jer bez njegovog odobrenja ne smiju ni da promijene posao, ni da napuste zemlju. Ako to urade, podliježu kazni. I tada je njihovo pravno stanje nepovoljno.
U Kataru postoji radni zakon koji garantuje radna ograničenja, slobodne dane i mogućnosti za pritužbe. Ali za kućne pomoćnice – to ne važi. Amnesty zahtijeva da Zakon o radu mora da važi i za kućne pomoćnice, a da Zakon o garantu bude stavljen van snage ili bar iz temelja promijenjen. Takođe, žene koje pobjegnu od svog poslodavca više ne smiju da budu tretirane kao “kriminalci”, a kućno nasilje mora biti kažnjivo.
Loše ponašanje Katara i drugih zalivskih država prema stranim radnicima odavno je poznato. Ali politički pritisak na katarsku vladu do sada nije bio dovoljno veliki, navodi Deutsche Welle. Čak ni podaci o katastrofalnim uslovima u kojima rade radnici na gradilištima za Svjetsko prvenstvo u fudbalu, koji su zgranuli svijet, ništa bitno nisu promijenili.
