Gospodine Ibišević, vaš je profesionalni život prava odiseja. Igrali ste nogomet u Bosni, SAD-u, Francuskoj i Njemačkoj. Je li nogomet vaša istinska domovina?
– Moglo bi se reći, no moja prava domovina bila je i ostaje Bosna. Ondje sam rođen i ondje sam proživio prve, najformativnije godine života.
Možete li opisati taj domovinski odnosno domaćinski osjećaj?
– Kada dođem u moje rodno mjesto, Vlasenicu, imam osjećaj da sve još uvijek ondje miriše na djetinjstvo, moje djetinjstvo. Neka su mjesta u Vlasenici zadimljena kao što su bila nekad. Mirisi su to koji me vraćaju u prošlost.
Od 2007. godine živite u Baden-Württembergu. Osjećate li se i ondje kao kod kuće?
– Kako se nigdje drugdje osim u Bosni nisam zadržao tako dugo, naravno je da se u Njemačkoj osjećam ugodno. Toliko ugodno da je sasvim moguće da ću nakon karijere ovdje ostati živjeti.
Gospodine Ibišević, jeste li vi čovjek bez osobina? Stuttgarter Zeitung vas je jednom prilikom opisao rečenicom: niti šutljiv niti govorljiv, niti pristupačan niti nepristupačan, niti arogantan niti ponizan.
– Svaka životna situacija zahtijeva odgovarajuće držanje. Drugim riječima, tipu situacije u kojoj se nađem prilagođavam vlastito ponašanje. Takva je slika vjerojatno o meni zavladala kroz medije.
Smatrate li se stoga nepovjerljivom osobom?
– Previše sam loših iskustava nakupio u svom životu. Svejedno se ne bih okarakterizirao nepovjerljivim, barem ne apsolutno.
Na što mislite kad kažete puno negativnih iskustava?
– U nogometu se vrti jako puno novca. Doživljavao sam da me ljudi pokušavaju izgurati od stola za kojim sam sjedio. Kad se to dogodi, ne postoji osoba koja vam može dati savjet. Moji roditelji o takvim stvarima nisu imali nikakva iskustva niti znanja. U početku sam griješio u takvim situacijama. Morao sam, da bih postao odrasliji.
Znači li to da u nogometu nema prijatelja? Imate li ih vi?
– Teško je u profesionalnom nogometu pronaći istinske prijatelje. Imam, međutim, ljude od povjerenja kojima se mogu povjeriti. Naprimjer, Sejada Salihovića, kojeg znam dugo iz Hoffenheima i iz BiH-reprezentacije. S godinama zajedničkog druženja postali smo pravi pobratimi.
Prije 13 godina emigrirali ste s roditeljima u SAD. Kako ste ondje doživljavali svoju budućnost?
– Sanjao sam i ondje da ću jednog dana postati profesionalan nogometaš. Naravno, nisam mogao znati da ću jednog dana igrati za Stuttgart i s reprezentacijom otići na Svjetsko prvenstvo. Premda sam u St. Louisu živio svoj san, često sam bio blizu odustajanja.
Zašto?
– Zato jer nogomet, onakav kakvog sam ga ja zamišljao, u St. Louisu nije postojao. U mojoj srednjoj školi uopće nije bilo nogometne momčadi, samo one američkog nogometa. To nije bio moj svijet. Za vrijeme dok sam živio ondje nisam uspio naučiti pravila. Bilo je dobro što sam uvijek imao svoju loptu, pa sam uspijevao na ulici skupiti nekoliko klinaca i s njima zaigrati nogomet. Također sam ondje s drugim imigrantima iz BiH organizirao turnire. Svejedno, za mene to nije bio ozbiljan trening.
Ali, koliko znamo, igrali ste i ondje momčadski nogomet…
– Jesam, ali sam u tim utakmicama zabijao po pet, šest golova. Isprva me je to veselilo, ali sam ubrzo shvatio da me taj način, u smislu nogometnog razvoja, nikamo neće odvesti.
Jeste li tada shvaćali koliko ste dobri?
– Imao sam osjećaj da nisam loš. Točnije, znao sam to. Prije no što sam emigrirao u SAD, bio sam član kadetske reprezentacije BiH. Skauti su me dolazili gledati redovito.
Jeste li tada sanjali o transferu u neki od europskih klubova?
– Ne, samo sam svakog dana želio biti sve bolji i bolji. Danas, primjerice, u Stuttgartovoj akademiji vidim jako puno dobrih igrača. No, hoće li ili neće uspjeti u profesionalnoj karijeri, to nitko ne može znati. U nogometu nema garancija. Hoće li uspjeti ovisit će ponajprije o njihovoj volji.
Odakle dolazi vaša jaka volja?
– Za mene je bilo dobro što sam nogomet igrao u nepovoljnim uvjetima. U Bosni i SAD-u igrališta nisu valjala, lopte kojima sam igrao bile su katastrofalne, nikad nisam imao pravu, nogometašku obuću odnosno tenisice ili kopačke… Živio sam nadajući se da će jednog dana biti bolje. To mi je davalo snagu.
Jesu li vam roditelji bili podrška?
– Da je bilo po njihovom, nikad ne bih postao profesionalni nogometaš. Bili su zbog mojih nastojanja itekako zabrinuti. Iz današnje ih perspektive razumijem: iz njihova je kuta moja želja djelovali utopijski. Željeli su da krenem sigurnijim putem, zahtijevali dobre ocjene, izobrazbu, “normalnije” zanimanje. I bio sam dobar učenik, premda to u Americi i nije naročito teško, ali samo stoga što su to roditelji tražili. Moj je san svo vrijeme bio postati profesionalan nogometaš.
U Americi ste završili tečaj za prevoditelja. Danas govorite tečno bosanski, njemački, francuski i engleski, zar ne?
– Talent za jezike razvio sam relativno kasno. Bio sam prisiljen na to zbog nomadskih okolnosti života koje su me zadesile. Mislim da kulturu pojedine zemlje i ljudi ne možete razumjeti ako ne govorite jezik.
U kojoj vam se državi bilo najteže uklopiti?
– Amerika je bila totalno strana zemlja, ali jezik sam shvatio vrlo brzo. Daleko je teže bilo u Francuskoj. Još se nekako dalo snaći u kozmopolitskom Parizu, ali kad sam otišao na posudbu u Dijon, gdje praktički nitko nije znao engleski, nije bilo druge nego naučiti jezik. Njemački sam učio u Bosni, u osnovnoj i srednjoj školi. Kad smo kasnije otišli privremeno u Švicarsku, odakle smo nakon šest mjeseci preselili u Ameriku, usavršio sam ga na tečaju stranog jezika.
Učili ste švicarski njemački?
– Ne, standardan njemački. Lokalni, schweizerdeutsch, ne bih razumio apsolutno ništa.
Na vašu su karijeru utjecali mnogobrojni iznenadni događaji. Koji je najteži događaj koji ste proživjeli?
– Najgorčiji je, u nogometnom smislu, svakako bila teška ozljeda ligamenata koljena dok sam igrao u Hoffenheimu. Bio sam tada na vrhuncu karijere…
Zabili ste tijekom jesenskog dijela bundesligaške sezone 2008/09 18 golova u 17 utakmica…
– …i s ozljedom sam izgubio sve, od 1000 došao do nule. No, u usporedbi s onim što sam proživio u ratu, to je zapravo smiješno.
Što ste u tom trenutku osjetili: bijes, tugu, depresiju…?
– Isprva šok, jer nisam u datom momentu uopće očekivao težu ozljedu. Računao sam da je lakša, da ću se vratiti za dva tjedna, da sam nešto istegnuo. No, ja sam realist i brzo sam shvatio da nema smisla očajavati. Takav je život: dovede vas na prag jedne situacije i onda odvede u sasvim drugu. Bitno je znati se suočiti sa svakom od njih. Tijekom rehabilitacijskog procesa naučio sam i shvatio puno toga o životu i o sebi samome. To su stvari koje neki nogometaši nikad ne iskuse.
