I eto nakon svih intriga i nasrtaja na muslimane, te rušenja više od hiljadu vjerskih objekata i mezarja, prihvatili su se posla da osnivaju Rijasete i imenuju podobne na izmišljene pozicije reisa i reisu-l-uleme, s razlogom da članove tamošnjih islamskih zajednica odbiju što dalje od autohtone Islamske zajednice u BiH sa sjedištem u Sarajevu, i time nakon 1400 dana okupacije i rušenja, planski i svjesno udare na duhovni centar svih Bošnjaka.
Jedan svjetski um zapisa: “Veličina jednog naroda ne mjeri se brojem, kao što se veličina čovjeka ne mjeri stasom. Njegova mjera je količina intelegencije i vrline koje posjeduje”.
Ma koliko god da je jedan narod, napredan, intelegentan i koliko god da posjeduje vrlina greške se izmaknu. Možda često nisu ni greške nego sama potreba, bar dok se ne nađe bolji i sigurniji put. Da bih se greška iz 1992. godine uklonile sa puta bošnjačko-muslimanskog jedinstva na prostoru nekadašnje Jugoslavije, koja je urađena iz političkih razloga, danas je vrijeme da se isprave i dovedu u red. Tom greškom Bošnjacima-muslimanima je učinjena velika nepravda, što su je iskoristile par novonastalih država na prostoru ex Yu, prvenstveno Srbija i Crna Gora. Potaknut informacijom sa zadnjeg zasjedanja Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini te da se u novim Ustavom IZ spomnju Mešihati u Hrvatskoj, u Srbiji, u Sloveniji i bošnjačkoj dijaspori, dok se u CG, ne spominje, što ću ovog puta reći par riječi o određenim marifetlucima i osnivanjima tzv. Rijaseta / Mešihata, uz pomoć muslimana, ljigavaca i jednog dijela takozvane uleme, koja ih prati u stopu na blatnjavom putu.
Poznato nam je, da je menšurom još iz osmanskog doba određeno da Rijaset balkanskih muslimana bude sa sjedištem u Sarajevu (BiH), i tako je bilo do 1992. godine u svim onim Jugoslavijama. Nije namjera da tražim razlog, zbog čega se to mijenja 1992. godine, jer i svakom svjesnom poznato, šta se dešavalo sa Bošnjacima, muslimanima od 1992. do 1995. godine, posebno u Bosni i Hercegovini, ali i u skoro svim prostorima ondašnje Jugoslavije.
Postoji i postojala je Islamska zajednica u Hrvatskoj u kojoj su najbrojniji Bošnjaci, ali nije znano da su hrvatske vlasti iskoristile situaciju rata i svoju samostalnosti, da bi našli podobne i osnovali Rijaset u svojoj novoj državi. Također ni u Sloveniji se to ne desilo, u kojoj živi jedan znatan procenat muslimana, također Bošnjaka. Ali zato to su učinili i Srbija i Crna Gora. Pitamo se, odakle toliko dušebrižništvo za muslimanima, odnosno Bošnjacima, kod pomenute danas dvije države, kada su tokom genocidne agresije oružanim akcijama vojnih i paravojnih formacija sve učinili da Bošnjaka tj. muslimana bude što manje. Odnosno srpsko-crnogorske snage genocidnom politikom koju je planirao državni vrh, istrijebili su Bošnjake iz mnogih gradova Republike Bosne i Hercegovine, također i podijeljenog Sandžaka itd. I eto nakon svih intriga i nasrtaja na muslimane, te rušenja više od hiljadu vjerskih objekata i mezarja, prihvatili su se posla da osnivaju Rijasete i imenuju podobne na izmišljene pozicije reisa i reisu-l-uleme, s razlogom da članove tamošnjih islamskih zajednica odbiju što dalje od autohtone Islamske zajednice u BiH sa sjedištem u Sarajevu, i time nakon 1400 dana okupacije i rušenja, planski i svjesno udare na duhovni centar svih Bošnjaka.
Najprije, rukovodstvo Crne Gore (Bulatović, Đukanović, Marović, Vujanović…), koje je sa Miloševićem žarilo i palilo ratnih ’90-tih, nakon brojnih ratnih vojnih i policijskih genocidnih akcija protiv muslimana (Bošnjaka i Albanaca), nakon što im nije polazilo za rukom da slome Bosnu i Hercegovinu, krenuli su u specijalnu vrstu rata kako da od Sarajeva i BiH odbiju Islamsku zajednicu u Crnoj Gori, i da na taj način konačno pokidaju veze bošnjačkog nacionalnog bića sa matičnom domovinom i svojim sunarodnicima. Mada službenici IZCG pisanjem će se pravdati da je: “Raspadom SFR Jugoslavije 1992. godine i formiranjem nezavisnih država mijenja se i struktura Islamske zajednice Jugoslavije. Formiraju se islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Makedonije i Kosova kao nezavisne institucije. To je dovelo do osamostaljivanja Islamske zajednice u Crnoj Gori”. Da to nije to baš u pitanju, svjedoče Islamske zajednice u Hrvatskoj, kasnije u Sandžaku i Sloveniji, da nisu išli ka osamostaljenju od IZ u BiH, dapače ostali su uz IZ sa sjedištem u Sarajevu, zbog vjerskog i nacionalnog jedinstva. Dok se u slučaju IZ u CG radi o otvorenom miješanju crnogorskih političara u rad IZ u CG. Po nekim saznanjima, jedan broj članova po zadatku je bio u Mešihatu IZ u CG, oni su tada u kolo ubacili Idriza ef. Demirovića, a Miloševićev poslušnik Đukanović ga je uhvatio na udicu što se “reis” zove. Time Milo osnivanjem nove pozicije “Reisa” u Mešihatu IZ u CG, ustvari ispunio još jedan ratni plan, da pokida veze sa Rijasetom Islamske zajednice u BiH, time i veze muslimana ali i sunarodnika Bošnjaka. Nije to slučajno urađeno, posebno ako se zna da je institucija IZ najčvršći segment muslimanskog odnosno bošnjačkog organiziranja. Neko će tvrditi drugačije, ali u tome mnoge ne mogu ubijediti. Demirović je bio na poziciju reisa do karaja augusta 2003., kada ga mijenja mlađahni Rifat Fejzić, koji danas obnaša drugi mandat u Mešihatu IZ u CG. Njih u vremenu mandata u javnosti najčešće oslovljavaju “crnogorski reis”, iako to više djeluje kao provokacija, oni nikada na to nisu upozorili, pa je možda realno kada Crnogorci imaju svoga reisa, da ga napokon dobiju Bošnjaci, Albanci, Romi.
Za razliku od crnogorskih vlastodržaca koji itekako kontrolišu stanje u privatnoj državi pa i u IZ u CG, Srbija kada nije uspjela da pod svoje skute stavi Mešihat na čijem je čelu muftija Zukorlić i da ih odbije od Sarajeva, onda je uspjela da od jedne Islamske zajednice napravi dvije. To je ostavrila preko bošnjačkih propalih političara, Ugljanina i Ljajića, koji uz pomoć srpske vlasti instaliraju hodžu Adema Zilkića, koji za kratko vrijeme napredovao do javnog naziva – srpski reis. Muslimanima u Srbiji ne bi smetalo da on bude i ostane srpski reis, ali koliko nam je poznato, da su Srbi dokrajčili srpske muslimane i da ih je ostalo samo nekoliko porodica u Beogradu.
Historija je svjedok da je samo u Beogradu bilo preko 250 džamija, danas je ostala samo jedna Bajrakli džamija, koju svako malo dignu u zrak. Treba li vam odgovor šta se desilo sa ostalima džamijama, mezarima ali i vakufskom zemljom?! Također koliko ih je bilo u svim čaršijama Srbije, ali kao što su nestajali muslimani u stotinama hiljadama, tako su nastajale i njihove džamije, na hiljade. Ostao je novopazarski Sandžak, u kojem su muslimani Bošnjaci desetkovani i to posebno od perioda od 1912. godine do današnjih dana, da li je to bilo istrebljenjem, fizičkim uništenjem i protjerivanjem. Svakako Bošnjaci Sandžaka preživjeli su sve moguće golgote od 1912. do današnjih dana i ostali kao dokaz da je čovjek neuništiv i da su Bošnjaci tu na svojoj plemenitoj zemlji.
Ono Bošnjaka muslimana, što je preživjelo i ostalo u dijelu Sandžaka pod srpskom upravom, već jedno stoljeće odolijevaju svim vidovima pritisaka i terora, koji dolaze od Srba i Crnogoraca, odnosno pravoslavaca. Jedan mali procenat Bošnjaka, zaboravlja na prošlost, zaboravlja na svoje pretke, zaboravlja na ponos i bez pogovora služi vjerno svom kasapinu.
Dio Sandžaka u Crnoj Gori je posebno na udaru režima, dok postoji režimska klasa Bošnjaka muslimana, kojima je stalo do bošnjaštva i svog naroda, samo pred izbore i za vrijeme izbora, a čim prođu izbori melju po starom. Ova grupa Bošnjaka zna i poznaje jedino ona jasla i korita koja su im puna, a što se tiče matične države svih Bošnjaka, za nju “haju” koliko i za lanjski snijeg. Ovakvi uvijek podržavaju režim, ma kakav on bio, i njih ne interesuje istina, pravada i ljudskost, jer u sebi ne posjeduju ništa od toga. Siti i puna stomaka, daju mogućnost režimu, da čak postavlja vjerske poglavare i da manipuliše njima i religijom, za koju baš toliko i ne haju. Režim u CG dobio je odriješene ruke od podobnih Bošnjaka, čak je u stanju da određuje ko će biti reis, predsjednik stranke itd..
Za uzroke propadanja jednog naroda, Imam Ali (r.a.) naveo je sljedeće razloge: “Neminovno je da će se pokvariti društvo kad mu se pokvare vodeći ljudi, a vodeći ljudi u jednom društvu su: ulema (učenjaci)”
Za nevjerovati je, da muslimani u CG pristaju i prihvataju, poziciju Reisa Mešihata znajući dobro gdje im je duhovni centar i da im je BiH matična država svih Bošnjaka, te da su autohtoni na tim prostorima, pa i današnje CG.
Ustoličenjem svoga Reisa u CG, otvoreno nam poručuju, da Bošnjaci muslimani treba da se ponašaju u duhu vladajuće strkture, time sami razmislite da li tu ime vjerske slobode, da li je islam, odnosno muslimani jednaki sa pripadnicima ostalih vjeroispovjesti. Uglavnom samo poslušnici režima su prihvatljivi.
U CG postoji SPC, koja svim svojim bićem radi na rušenju crnogorske države, a sjedište im je nigdje drugo nego u Beogradu. Crnogorska vlast je hijenski uspjela jedino odraditi i podvojiti muslimane Bošnjake od svog duhovnog centra Sarajeva i to zaslugom šake režimskih Bošnjaka i Albanaca, i nazovimo njihovih ahmedija…
Narod kaže, a ja ću parafrazirati: Što može grupa minderpuza napraviti problema svom narodu, to stotine mudrih ne može ispraviti, mada nije rijetkost da poneki insan zna biti melek i zvijer u isto vrijeme.
Zašto crnogorska država ulaže toliko napora da preuzme kontrolu nad IZ u Crnoj Gori, a ne osvrne se pomoći Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja je potisnuta i nepriznata, od Srpske pravoslavne crkve.
Zašto nije odradio i vratio autokefalnost svoje crkve, kao što je urađeno u Makedoniji. Otkud toliki interes vladajućih struktura za “crnogorskog reisa”, otkud toliki interes za muslimane i njihovu budućnost, što se ne vidi na terenu, jer mjesta u CG, sa muslimanskim življem jedva preživljavaju.
Najzad moram istaći, kad je taj režim uspio vratiti crnogorsku zastavu i grb za zvanična državna obilježja, koja su natopljena krvlju muslimana, koja je monarhistička, religijska i jednostrana pravoslavna, a nikako demokratska.
Odlaskom Turaka sa naših prostora, muslimani su ostali na milost i nemilost onima koji su radili na njihovom uništenju, odnosno nestanku sa tih prostora. Poznato nam je, da je okupacijom Sandžaka i Kosova, u Plavu i Gusinju 1912., 1913. i 1919.godine, od Crne Gore i Srbije počinjen je genocid. Hiljadama onih muslimana koji nisu prihvatali nasilno pokrštavalje bili su masakrirani ili pak protjerani sa svog topraka.
Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, Islamska zajednica je izgledala ovako;
1. Kraljevina Srbija: beogradski, skopski i niški muftiluk, na čelu sa muftijama.
2. Kraljevina Crna Gora: podgorički muftiluk, na čelu sa velikim muftijom.
3. Bosna i Hercegovina: Islamska zajednica za Bosnu i Hercegovinu, od Ulema medžlisa / Hodžinske kurije izabran je reisu-l-ulemom Džemaludin-ef. Čaušević, koji je bio i posljednji bosanski reis, koga je menšurom potvrdio turski sultan. Jednu deceniju kasnije, pri uvođenjem 6.januarske diktature 1929. godine kralj Aleksandar Karađorđević dovodi na vodeća mjesta velikosrpstvu odane ljude kako bi ostvario uticaj nad muslimane, što mu donekle uspijeva.
Ono što je uradio kralj Aleksandar 12. juna 1930. godine o imenovanju reisa, nedavno su uradile vlade Srbije i Crne Gore, preko svojih satelita u bošnjačkom narodu,
Dolazi do osvješćavanja kod muslimana na tim prostorima pa od nedavno Sabor Islamske zajednice u BiH privodi kraju seriju javnih rasprava širom regije. U prijedlogu je platforma za promjenu Ustava IZ u BiH koja podrazumijeva stvaranje, odnosno vraćanje jedinstvene Islamske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije i duhovno povezivanje muslimana. Ovu platformu podržao je Mešihat IZ u Srbiji na čijem je čelu muftija Muamer ef. Zukorlić “i potencira orijentaciju prema učvršćivanju jedinstvene Islamske zajednice i ustavnog uređenja s ciljem efikasnijeg funkcionisanja svih organa IZ”. Također IZ u Hrvatskoj i IZ u Sloveniji, što ide u pravcu povezivanja svih muslimana sa prostora nekadašnje Jugoslavije.
Znači, u procesu novog ustava IZ u BiH uključene su BiH, Srbija Hrvatska i Slovenija, ali nigdje na pomolu IZ u Crne Gore. Zašto šute u Mešihatu IZ u Crnoj Gori kada znaju ba većina Bošnjaka u CG neće prihvatiti šutnju i da ih bilo ko razdvoji od bošnjačkog korpusa i njihovog duhovnog centra Sarajeva, i da nikad neće ostati van njega.
Zar ne znaju oni muslimani koji kumuju svemu ovome, da postaju lahk plijen za istrebljenje i nestanak. Zar ne znaju ti isti, da Bošnjaci muslimani na tim prostorima kad im neko namjerno otme nešto što neizmjerno vole, kao da svijet i život odjednom stane, i osjećaju se nemoćno za sve ostalo sve dok oteto ne povrate.
Sve ono što se traži od Mešihata IZ u CG jeste da se okrenu prema svojoj kibli i prema svom duhovnom centru, jer ovca koja se odvoji od svog stada vuci je pojedu. Gospodo u Mešihatu Islamske zajednice u Crnoj Gori nemate nikakvog razloga da ne učestvujete u izradi novog Ustava Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu i budet dio njega. Nisu prihvatljive priče o navodnoj nacionalnoj mješovitosti IZ u CG. Albanci vole Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, i niko im ne smije namećati nešto drugo mimo toga.
Neka je proklet svaki onaj ko iz bilo kojeg ličnog interesa i pozicije razbija muslimansko-bošnjačko jedinstvo, baš danas kada nam je najpotrebnije i kada nam se otvoreno prijeti novim genocidom, istrebljenjem i nestankom Bosne i Hercegovine. Možda će te vi zbog zasluga biti spašeni, ali ćete ostati sami samcati koje će vlastodršci vodati kao eksponate na kolicima, baš kao onomad prvu Miloševićevu ahmediju Hamdiju Jusufspahića, kad mu na kraju životnog vijeka četnički vojvoda Tomo Nikolić okači Hrišćanski orden s krstom Sretenjskim. Takva sudbina čeka sve one koji radi lične pozicije i koristi proda vjeru za večeru.
Gospodaru naš, rasvjetli nam razum i ojačaj naš narod, državu BiH i Sandžak.
