Trenutno se nalazi u Tel Avivu, nenaspavan, ali dobar, kako sam kaže, u krugu porodice, koju čini i 13-godišnja Mej (May), kćerka Izraelke Lilah iz prvog braka.
Uveliko se priprema i za nove muzičke projekte. U martu bi trebao objaviti novi album “Štrajk mozga”, najavljen krajem prošle godine singlom “Panika”. Razgovor za “Dnevni avaz” Brčak Edin Osmić otvorio je upravo konstatacijom kako je zadovoljan reakcijama na “Paniku”.
– Baš su mi prije nekoliko dana s regionalnog MTV-ja javili da se spot za “Paniku” stalno vrti i da ga je raja dobro prihvatila. Vidio sam i da ima više od 60.000 pregleda na YouTubeu, to je fakat super.
Teško se živi
Pjesma se odlično uklapa u aktuelnu situaciju u regionu i svijetu, vjerovatno je i to doprinijelo da bude veoma slušana?
– “Panika” govori o nekom globalnom problemu, odnosno o njegovom izvoru. Znači, tema nije ograničena samo na BiH. Svi osuđuju druge, a svi se, ustvari, ponašaju isto. Pjesma poziva ljude da se vrate sebi, jer da bi se društvo promijenilo, ta promjena treba početi od pojedinca. Danas je, nažalost, jedino bitno kako se masa ponaša, a ne pojedinac i svi gledaju kako da se uklope u tu masu, jer se boje biti drugačiji. Recimo, sada ispada da si loš ako nisi nacionalista ili ako imaš drugačiji način razmišljanja.
Smatrate da je nacionalizam i dalje problem broj jedan u našoj zemlji?
– Znaš kako, u Bosni je sada baš zaj….a situacija. Baš, baš. Teško se živi i ljude je u takvoj situaciji lako dići na tu nacionalističku foru. Dovoljan je jedan nacionalista da svi krenu za njim, da ga slijede. Kao na stadionu. Jedan krene nešto navijati, a onda svi za njim isto.
Album “Štrajk mozga” treba izaći u martu?
– Moram uraditi još samo jednu pjesmu, zove se “Došao đavo u BiH”. Sve je ostalo gotovo, moram pozavršavati još samo neke sitnice.
Zašto nosi naziv “Štrajk mozga”?
– Dijelom i zbog onoga što smo maloprije pričali o “Panici”. Štrajk od svih predrasuda, od svega što nam se servira… Štrajk mozga znači vraćanje samom sebi. Budi to što jesi, voli, ljubi… No, moram ipak naglasiti kako album nije tako pesimističan kao što se možda može zaključiti iz ovog našeg razgovora. Ima tu više laganih tema, dosta neke fine zafrkancije.
Džigera beat
Ako ima više tih vedrijih tema, onda je logično da je manje psovki, po kojima je Edo Maajka, ustvari, poznat?
– Bit će ih manje, definitivno. Imao sam jedan period otrežnjenja, odrastanja i prošao sam dosta toga ovih godina tako da sada i privatno manje psujem. No, nekada moraš staviti psovku u pjesmu ako želiš biti autentičan, jer je psovka nešto što svi učestalo koriste u našem društvu. Ali, da sam smanjio psovanje, jesam. Uostalom, nije ni uredu da stalno isto govorim i toliko psujem. Ako imaš iste pjesme sa 22, 32 i 42 godine, onda nešto nije uredu s tobom.
Dakle, u skladu s tim odrastanjem, “Štrajk mozga” je Vaš najzreliji abum?
– Prije svega je, mislim, zabavan. Radeći na njemu, osjećao sam se kao da radim prvi album. Bilo mi je veoma zabavno, a to mi je strašno bitno. Ne volim monotone i jednolične stvari, upravo u skladu s tim sam napravio jedan šaren CD, ima svakakvih pjesama. Imam čak i jednu numeru sa primjesama etno-muzike “Džigera beat”.
Nije, valjda, opet u pitanju ismijavanje turbofolka, kao u pjesmi “Prži”?
– Nije, ne ismijavam turbofolk kao takav nego pjesma “Džigera beat” govori o jednoj ekipi folkera koja se prešaltala na žanr “world music” i uspjela tu foru prodati cijelom svijetu. Pravo simpatična stvar.
Bitne stvari
Prije dvije sedmice postali ste otac male Jasmin?
– Mala je super, sve je super. Očinstvo stvarno pruža čovjeku odličan osjećaj. Stari, izgubio sam pojam šta je noć, a šta dan, ali stvarno se osjećam super. Čisti zen. Toliko mi je drago što mi se to baš sada desilo, a ne ranije, jer mislim da sam tek sada zreo za očinstvo. Smatram da muškarci prije tridesete nisu baš zreli za ulogu oca.
Očinstvo je vjerovatno, kao i kod većine, uzrokovalo i određene promjene u načinu razmišljanja?
– Pa, jeste. Moram ti priznati da uživam u tim promjenama. Vidim na sebi, koliko sam se smirio, koliko te promjene pozitivno djeluju na mene… Dobiješ taj neki “babaizam”, jer si postao babo i sada nosiš neku posebnu energiju u sebi, otvori ti se još jedan kanal duhovne sfere. Stvarno je dobro.
Koliko u Tel Avivu pratite zbivanja u BiH?
– Pratim, redovno čitam portale. Vidim da se kulturne institucije gase, da je sport otišao u neku stvar… Neki dan baš čitam kako su fudbalskog sudiju ganjali sa sjekirom, strašno. Kada vidim takve stvari, baš se bojim kako će ove mlađe generacije odrasti. Društvo zanemaruje veoma bitne stvari, a s druge strane, samo se nacionalizam podgrijava.
Kako teče adaptacija na život u Tel Avivu?
– U potpunosti sam se adaptirao. Ovdje sam ti pravi porodični čovjek. Žena, djeca, nekoliko prijatelja… Jezik još savladavam, ali nadam se da ću u dogledno vrijeme i to naučiti. Tel Aviv mi je, kao grad, baš legao. Pravo je razvijen, nije zatucana sredina kao, recimo, Jerusalem. More, sunce, tek sada vidim šta Dalmatinci imaju.
Sredinom aprila u BiH
Kada dolazite u BiH?
– Sredinom aprila. Bit ću četiri sedmice u Hrvatskoj i Bosni, radit ću na promociji albuma. Za sedmi i osmi mjesec pripremam turneju s bendom po cijelom regionu, ali u Sarajevu bih trebao biti već 11. maja. Jedva čekam.
Dobar je “Zoster”
Koliko pratite zbivanja na regionalnoj muzičkoj sceni?
– Pratim pravo. Evo, baš sam neki dan poslušao novi “Zosterov” album. Dobar je. Super su zvuk napravili. Za uho mi se zakačio i jedan bend iz Srbije “Irie FM”, stvarno su odlični, volim taj rege zvuk. Fakat su me oduševili.
Tucetov dres
Zanimaju li Vas sportska dešavanja?
– Zanimaju, naravno. Pratim Džeku, on je car. Moram ti se i pohvaliti da sam nedavno u Mostaru od navijača Veleža dobio odličan poklon, Tucetov dres. Jedanaestka. Neki dan sam ga nosio ovdje, u Tel Avivu. Znam da je ovdje, u Makabiju, naš reprezentativac Haris Medunjanin, ali koliko čujem, neće još dugo ostati.
