Neke od najljepših stihova, kao što su “Mater vam je…” i one u sličnom “fazonu”, više nećemo toliko često slušati u repertoaru našeg najboljeg repera, jednog od najboljih modernih stihoklepaca i rodonačelnika psovke u stihu Ede Maajke.
Edin Osmić vratio se iz svojevrsnog dobrovoljnog egzila u Izraelu, u Tel Avivu, trajno se nastanio u Zagrebu, kao što je to bio slučaj kad je kao ratni prognanik iz Bosne došao u Hrvatsku. Maajka 18. marta ima koncert u zagrebačkoj Tvornici i konačno je opet “svoj na svome” iako mu to pravo kao “dotepencu” mnogi vrlo često odriču. Svi oni primitivci u BiH kojima se ne sviđa što je kao Bošnjak, po odgoju musliman, oženio Židovku, svi oni u Hrvatskoj kojima se ne sviđa njegovo porijeklo i životni svjetonazor opet će imati objekat za pljuvanje po uzoru na stari krležijanski usud: “… za Hrvate četnik, za Srbe ustaša, za ustaše i četnike marksist, za klerikalce antikrist kojeg treba pribiti na stup srama…”
Nomad sam
No, Edu to više toliko ne “dira”, nekoliko godina mirnog života u Izraelu u njemu je probudilo novog i smirenijeg čovjeka, muzičara i pjesnika:
“Vratio sam se u svoj Zagreb, tu sam, evo, već nekoliko mjeseci i tu bih trajno volio ostati. Ostati do kraja života, ali život me naučio da ne možeš planirati ništa jer nikad ne znaš što ti sutrašnji dan donosi. Ja sam “nomad”, “Cigan”, ne drži me mjesto, takva mi je valjda karma. Zagreb je moj grad, grad u kojem sam proveo tinejdžerske godine, a to čovjeka uvijek obilježi. Iako volim otići u svoje Brčko, ne bih više tamo mogao živjeti, prerastao sam ga na neki način. Ako imaš dobra primanja, Zagreb je jedan od najboljih i najsigurnijih gradova za život i podizanje porodice. Zavoljela ga je i moja supruga Lilach, isto je i s našom 18-godišnjom kćeri May iz Lilachina prvog braka te najmlađom, mezimicom, petogodišnjom Yasmin, koja je pravi “mali monstrum” i ni sekunde nema mira…
Taj “mali monstrum” kriv je za Edinu kreativnu tišinu. Isto kao i u promišljanjima “starog pokvarenjaka” Charlesa Bukowskog…
Novi bend
“Istina je, “običan” život te otupi, jednostavno nisam imao uslove za rad u Izraelu, klinka mi je oduzimala sve vrijeme. Jedva sam dočekao doći kući u Zagreb da sve to opet počne, no kod kuće ne mogu raditi. Kako da radim kad čujem svoje dijete i ženu? Sad mi je sve zapravo vrlo stresno, daj neki intervju, ovaj me zove na probu, doma je zahtjevno dijete… Osim na svim prilagodbama nakon povratka u Zagreb, tražim i neki prostor za rad, neki podrum s tri sobe da ja dam sto eura, da DJ sto eura, ti da daš sto eura pa da mogu na to mjesto doći i raditi u miru. Što je čovjek stariji, to ima potrebu za nekom svojom komocijom. I ja sad ulazim u tu generaciju, imam 38, kad su svi manje-više zatvoreni u svoje svjetove”, kaže Edo.
Najavio je i kvalitativnu promjenu u muzici:
“Ne moram više psovati u stihu ni imenovati ljude koji se ionako mogu prepoznati, bit će sve to malo više mainstream.”
U tom će mu najviše pomoći nova grupa muzičara s kojima po novom sarađuje.
“Tu je Mario Rašić, ponajbolji basista u Hrvatskoj, on ima projekt Balkan Zoo Ensemble, tu je Yogi Lonich, gitarist koji je svirao s Chrisom Cornellom, Mitchom Mitchellom, nastupao je prije Rolling Stonesa, Roberta Planta… Tu je i Toni Starešinić, vodeći član bendova Chui i Mangroove, ali i Mirsad Dalipi, jedan od boljih bubnjara iz regije, inače s Kosova”, nastavlja Edo.
O dečkima koje će predstaviti na povratničkom koncertu u Tvornici Edo bi mogao do sutra, i to biranim riječima:
Zamalo ‘otišao’
“Sve nove stvari, a imam ih već pet, tako smo spontano odradili. Dam smjernicu, a dečki daju riff bolji nego što je bio u mojoj glavi, ekipa je super, najslabija sam karika među njima. Svaki od njih ima svoj projekt sa strane, koji je ravnopravan mojem, u svakom smislu sam se s njima našao. Sve me to strašno inspiriralo, bio sam se borio s manjkom energije, imao sam borbu sa samim sobom. Imam gotovih stvari, do ljeta bih volio finiširati novi album. Ovaj koncert u Tvornici vidim kao neki svoj novi početak. Imam, recimo, zgodnu pjesmu “Dolazim, odlazim”, to je narodnjak koji je nevjerovatan, priča o teškoj društvenoj situaciji na Balkanu, o ljudima kao ja, koji odlaze pa se vraćaju. Vjerujem da će se dopasti publici…”
Maajka, dakle, dolazi, a kad je odlazio u Tel Aviv…?
“Kad sam išao onamo, bio sam pun predrasuda, više nego kad sam išao prvi put u SAD. Bio sam nabrijani antikapitalista, pun predrasuda, napucan medijima i knjigama koje sam čitao, baš sam bio đubre. Tako je bilo i prije Izraela, mislio sam da tamo ljude doslovno strijeljaju na cesti, a zapravo su napredniji i tolerantniji od nas. Ondje je čak 20 posto Palestinaca i tamo prolaze stvari koje kod nas ne bi. Sve je puno tolerantnije, naprednije su društvo. Na ulici nisu vidljivi svi problemi, tamo ljudi na cesti normalno klanjaju, toga nema u Zagrebu. Bio sam potpuno neopterećen. Bilo je to prvi put u životu kad sam izašao iz onog što sam radio. Prije sam u Hrvatskoj samo radio, svirao, svirao, radio. Nisam sebe mogao objektivno sagledati, zamalo sam otišao u ku…”
Šizofrenija
Počeo sam razmišljati o saradnjama koje ne želim. Tih par godina u Izraelu sam dobio širu sliku i perspektivu. Prestao sam sebe ozbiljno shvaćati, a to je jako bitno. Navikao sam bio na permanentan posao, a onda sam pak tamo poludio prva dva, tri mjeseca dok se nisam privikao. To je bila polušizofrenija. Lik sam nemirnog duha, a najednom ništa nisam radio”, iskren je Edo.
Promijenio se, no oštricu kritičnog stiha nije otupio.
“Vremena su takva da ću uvijek i u ljubavnu pjesmu ubaciti socijalnu notu. Nažalost, fašizam se vraća u cijelom svijetu. Teorije zavjere kao ove danas bile su tema broj jedan 30-ih godina 20. st. i znamo kako je to završilo. To sam malo istraživao, kad krene to energetsko ludilo, ne znam kako da to nazovem, kad ljudi nemaju para, oni se lako preplaše. Najgore je s ljudima koji ne putuju nikamo i nemaju iskustava sretanja s drugim ljudima, njih je lako “prebaciti”. Ljudi se zato boje izbjeglica jer su oni “drugačiji”. Sistem im “opere mozak” i ono nebitno ljudima postane bitno. To je isto šizofrenija”, objašnjava Edo.
Politika je i dalje njegov izvor inspiracije.
“Svih ovih godina sve moje opcije bile su poražene. Da se mene pita, bilo bi obavezno izlaziti na izbore. Samo zato je i Trump pobijedio, jer je animirao svoju struju. To je obična karikatura demokracije. Kod nas, pak, u regiji neki likovi i stranke opstoje samo na tenzijama, guraju svoje verzije istine. Lako je ljude podsjetiti na sranja, tako je i u Sarajevu i Banjoj Luci i u zapadnom Mostaru…”, otvoreno govori Edo.
Likovi sa scene
Da bi se neke stvari ipak promijenile nabolje, brinu se makar stihom Edo i “likovi” s muzičke scene.
“Cijenim Kawasaki 3P, TBF, oni su raja. Kandžija je odličan, a on je primjer šizofrenije na sceni. Možda ima najbolji šou, a ima godišnje jedan koncert u Zagrebu. Dubiozu cijenim, Letu štuke… Ne gotivim Beogradski sindikat, nisam hejter, ali previše su furali politiku, Kosovo… O cajkama ne pričam više, to je sastavni dio balkanskog života kao i rock’roll tipa Bijelo dugme koji se i dalje vrti na svakom radiju”, zaključuje Edo.
Edin Osmić, koji se nedavno vratio iz Izraela u Zagreb, u intervjuu za “Studio” požalio se da ga je “običan” život u inostranstvu otupio i odvukao od muzike, no da ga je, s druge strane, Tel Aviv naučio što znači biti neopterećen i tolerantan.
