Na obližnjem uzvišenju iznad kasabe koja se polahko spremala za počinak, po srebrenastoj travi, poput providnih silana, prelivale su se i igrale drhtave kapljice rose. Sa raskrsnica iz daljine, gdje su se auta uz škripu guma, nervozno preplitala, odjekivao je potmuli zvuk stotina sirena.
Dok je na vlažnoj travi sjedio sklupčan sa koljenima povijenim skoro do brade, na kojima su mu bile naslonjene, od kostobolje iskrivljene ruke, gledajući dolje crvene i zelene krovove velikih kuća, koji visinom dosezali do samog neba, iz Dervovih grudi se otimao prigušen uzdah. Kako su se sa otškrinutih pendžera u daljini palahale bijele čipkane zavjese i letjele ka nebu poput bijelih labudica, pitao se kakva li se tek ljepota krije u tim raskošnim dvorcima koji su u njegovoj kasabi svakodnevno nicali jedan do drugog.
Pomislivši na svoju nakrivljenu ćerpičaru, koju je svakog ljeta morao iznova krpit kalom i slamom, u čije je pukotine zavlačio klupka nakupljenih tranja i iznad sinovog uzglavlja zakivat olinjale pustećije, Dervo glasno jeknu.
„Allahu, hvala ti za ovu kušnju moje oskudice. Dao si mi dosta, Svemilosni! Imam zlatno dijete i skromnu, iskrenu hanumu, moju hasulnicu Đulču“, – Dervo mahnuvši glavom, nesvjesno stavi slamčicu u usta, uzdahnuvši šehadet preuči.
Sagnuvši se da iskopa jednu busiku zemlje, osjeti kako mu se na palti raspori zakrpa, pa je sav usplahiren brzo svuče sa sebe. Osmotrivši na zakrpi oporen šav, koji je tako jezivo zjapio i otkrivao izvehtalu postavu, Dervo se rukom lupi po čelu.
-E, bijesu, kako puče, kad si onomad ušivena? Dal’ će Đulča imat konca da mi ovo opet prišije?
Kada u zahrđalu konzervu natrpa iskopano busenje, kojim je htio obložit duvar, Dervo polahko puteljkom upravi ka kući. Iako je na njemu sve bilo zakrpljeno, jadno, staro i iznošeno, iako mu je kosa kroz nekoliko rupa na čulahu izvirivala van, na njemu je sve bilo čisto i uredno, hod dostojanstven, nekako gord.
Razminuvši Ćilerdžisko sokače, sjeti se babovih riječi:
„E, moj sine, sjećaš se kada smo mi, a i mnogi odavde birindži ljudi imali dućane, imali mal, koji nam poslije rata država nasilno oduze. Rekoše nam da će ga, demek, dijelit sirotinji. A mi, sine, dok smo imali, sirotinju smo gledali ka svoga. Oteše nam sve, uzeše dućane ka da him je babovina, opljačkaše nas i ostaviše na etehijat bez igdje ičega. Haj ti poslije stvori od ništa nešto? Nemanje je tvrdo, tvrđe od kamena…A, ništa grkše ne bi insanu no poslije imanja, nemanje.
A dok sam sam svega im’o, nisam se u malu ponio, nisam groba mi. Nemoj se ni ti u ovom halu našem i neimaštini sakalisat, ni ponizit, amanet ti ostavljam. To je, sinko, Allahova kušnja. Nije sramota bit siromah, no je i sramota i grehota bit bogat, a siromahu ne udijeliti.
Ne kucaj se ti, rode, što su tvoj babo i djed bili zenđil i age, ne. No za ovo dijete što ti je Allah dao, dadni zadnji zalogaj iz usta i školuj ga. Fala Bogu, škole su ti pred nosom, pa ne moraš dijete slat u svijet. Nek uči za advokata ili sudiju. Kada su nam onda oduzimali imovinu, da smo imali učeinija ljudi, našli bi pravdu neđe u svijet. No, i ono malo pismenija ljudi što smo imali, pobiše na pravdi Boga, nizašta, baš ka paščad. Ne znade im se ni strva ni java.“
Sjećao se Dervo kad bi mu rahmetli babo u akšam dolazio iz dućana. Taj zvuk halke na kapidžiku dišer avlije i tu najavu radosti očevog dolaska još uvijek pamti. Pretrčavši široku kaldrmisanu, tek opranu avliju, sa čijeg je kamenja još kapala voda, povijajući se ispod vinove loze, letio je ocu u naručje. Prvo bi ga poljubio u obraz, a onda u desnu ruku, na kojoj mu je šatrio zlatan prsten sa pečatom. Otac bi jednom rukom pridržavao fes da mu ne sklizne s glave, a drugom bi ga milovao po kosi.
„Živ mi i sretan bio“.
Iz duhan kutije mu se širio miris mostarskog duhana, a na palti u džepčiću, na ćusteku mu cvjeckao alaturko sahat. Ispod džamadana od bordo kadife, ukrašenog zlatastim gajtanima i vezenim širitima, virila mu je košulju od domaćeg malteza, prošaranu bordo – zlatnim fahama. Čakšire su mu bile od domaćeg sukna, sužene na nogavicama gdje su bili našiveni širiti ručne izrade. Na nogama je imao kondure od teleće kože, kupljene u Solunu, odakle je nabavljao robu za dućan.
Sjećao se Dervo tog bezbrižnog vremena i ljepote u roditeljskoj kući. Slušao je svog djeda kada je govorio:
„ Sinko, Allah nas u toku života više puta imetkom iskušava. Eto ja doživjeh pred kraj života da ostanem bez igdje ičega. Lahko se sa neimanja na dobro naviknut, no haj se navikni sa dobra na oskudicu…? Molim Allaha samo da mi dušu prifati da ne živim od tuđeg insafa, da ne pomuftačim ni od koga …“
Čudio se dječačić Dervo što je, pored toliko prijatelja i rodbine, na djedovoj dženazi bila samo šačica ljudi. Iako je bio mali, znao je da tu nešto nije pravedno, da ne štima…
„Eh, da mi je babo preselio, vaktile kad smo bili vlasnici dućana, pola bi ga čaršije ispratilo. Nema drugo, sem ona narodna“ Bujrum ćurku“ – babov mu se uzdah duboko u pamćenj urezao.
Kako ih je u kući bilo osmoro i živjeli od očeve oskudne zarade, Dervo nikada nije bio sit. Boljelo ga je kada bi im majka na sofri dijelila po jedan komat hljeba i uvijek bi na kraju za nju zafalilo. Djeca su čimkala po jedan zalogajčić od svog komata i priturala joj, a ona bi im ga vraćala nazad.
Kada je prolazio pored otetih im dućana, Derva je boljelo do srca kada bi vidio kako mušterije donose hrpe para i tu kupuju svakakvu robu.
„To je naše, naše je!!! Vratite nam oteto! Ljudi, jeste li ljudi?“- htio je da vikne, ali bi samo progunuo suze.
Zakleo se da će, kada se oženi i bude imao dijete, za njega i njeggovo školovanje, kopat, hamalisat, drva kratit, život dat ako treba…
I večeras, idući ka kući, osjećao je neizdrživu glad. Prolazio je pored kuća odakle se širio neodoljiv miris raznih jela. Pred ogromnim kućama sa desetinama pendžera, bila su nova luksuzna auta, sjajna ko ogledala. Dervo bi na trenutak stao uza zid da koji put udahne onaj miris kuhanog mesa i sa oljuština narandži. Oprezno bi rukom taknuo po neko auto i malo unutra virinuo.
„Da mi je znat kako li se inasan osjeća kad se voza u ovu ljepotu? Duše mi, baš ka lađa, aman, aman..“
Čim bi vidio da ga neki prolaznik poprijeko gleda, Dervo bi se brzo odmakao od auta.
-Babo, muštuluk! Ja danas položio Ustavno pravo sa desetkom!!!- sin Mustafa mu radosno iz kapije pritrča.
– Ačkosum, dvori moji do nebesa sazidani! Ačkosum, snago i uzdanice moja!!!,- Dervo se namah zasiti mesa i onih narandži.
-Dosad su ti sve suhe desetke, diko majčina – Đulči u oku zaiskri suza.
„Dervo, sine, kad je nadi nije gladi. Ako ovo dijete bide učilo, inašallah, ti ćeš brzo iz ovog hala isplivat. A može doj vakat da tvoj Mustafa dijeli pravdu djeci onih što su nam dućane oteli… Vidjećeš koliko ćeš tada imati prijatelja… Nikad ne znamo odakle i kako nam Allah posle iskušenja šalje pomoć“, – babo ga je često gajretio.
I dok mu je, te večeri, sin Mustafa pred svijećom spremao novi ispit i kroz otvoreni pendžer iz komšijske kuće ulazio miris halve, prije nego je sklopio oči, Dervo se sa pune sofre gostop mesom, halvom i narandžama, sladio radošću:
„Babo, muštuluk, dobio sam desetku!!!“
Babo mu je na drugom uhu šaptao:
“Drvooo! Sinko, posljednja se u životu broji…“
Autor: Šefka Begović-Ličina/bo[njaci.net
